Ministar Linić razočarano je konstatirao da bez obzira što je država raznim mjerama pokušala olakšati poslovanje privatnih poduzetnika, ovi se ne miču s mjesta. Očekivanih investicija nema, nitko ne pokreće nove poslove, ne ulazi u nove projekte, pa se ne otvaraju ni nova radna mjesta. U Hrvatskoj narodnoj banci pak vele da je bankarski sustav visokolikvidan, no krediti poduzećima tek su neznatno ove godine porasli, nakon ogromnog lanjskog pada. I to je pokazatelj da tvrtke ne ulaze u nove poslove. Uzimaju većinom kredite za premošćivanje nelikvidnosti i gledaju da održe glavu nad vodom. Građani se naravno i dalje razdužuju, a najviše se zadužuje država, koja proračunsku rupu pokušava zatrpati i domaćim i stranim kreditima. Sve to ukazuje na nekoliko stvari. Čisto teorijski, pokazuje se da što se investicija tiče, najbrže djeluju one državne – naravno, kada ih se ima iz čega pokretati. No, tu smo mogućnost mi iskoristili: u nešto boljim godinama, kada je bilo obilje jeftinog novca, zaduživalo se na sve strane, od čega je samo dio otišao u produktivne javne investicije, a najviše u potrošnju.

   Sada, međutim, kada su ulaganja najpotrebnija, država ima minimalan manevarski prostor. Javni dug je premašio 60 posto, kreditni rejting je u smeću, a kamate sve veće. No, niti taj minimalni prostor se ne koristi. Očekuju se naime rezovi uslijed skorog nadzora Europske komisije, a procjena je da bi mogli udariti upravo na ono malo investicija što ih je ostalo, dok se primjerice reforma javne uprave ni ne spominje. Budući da se ništa strukturno ne mijenja, sve su karte bačene na privatni sektor i njegovu inicijativu. No, ona se ne događa po automatizmu: privatni sektor puše i na hladno, teško preuzima rizik. Birokracije je i dalje puno, a najgore je što osobna potrošnja pada. Slabo se onda investira jer se sve manje i kupuje. Domaća potrošnja na niskim je granama, građani su iscrpljeni poreznim davanjima, malim plaćama, na njihovim prihodima štede i poslodavci i država. Treba samo pogledati razliku između bruta i neta, a potrošnja se pak oporezuje po stopama gotovo najvišim u cijeloj Uniji.

   Tvrtke koje dakle računaju na domaću potražnju, a struktura naše ekonomije je takva da je njihov udio značajan, teško sada mogu izboriti i mjesto na tržištu, a kamoli da šire poslovanje. Češće, upravo suprotno, režu troškove gdje god mogu. K tome je općenito sve više kreditno nesposobnih poduzeća: svaka četvrta kuna koja je odobrena tom sektoru ne vraća se, a najčešće se tek refinanciraju postojeće obveze. Onih pak tvrtki koje računaju na inozemnu potražnju, izvoznika, premalo je. To su oni rijetki entuzijasti koji su uspjeli unatoč tome što domaća politička ekonomija nikad nije bila naročito naklonjena industriji i izvozu. Njima se treba okrenuti, njih poduprijeti, kako bi se tako konačno počela mijenjati i ekonomska struktura zemlje, od uvozne i uslužne prema izvoznoj i industrijskoj. No, ni njima nije lako s obzirom da je i inozemna potražnja desetkovana, a eurozona jedva daje znakove oporavka. I u eurozoni se naime štedi na građanima, potrošačima, a paralelno pokušava stvoriti pogodna investicijska klima za privatni kapital.