Kako to često biva, trebalo se strpiti do same festivalske završnice da se napokon dogode filmovi zbog kojih ćemo pamtiti ovogodišnje jubilarno izdanje Mostre. Jedan od njih prikazan je nažalost kao specijalna projekcija, iako je zaslužio počasno mjesto u konkurenciji. Riječ je o četverosatnom dokumentarnom remek-djelu Wang Binga »Feng ai« (»Dok nas ludilo ne rastavi«), autora čije su »Tri sestre« bile prikazane na lanjskoj Mostri. Iznimno jak dokumentarni segment festivala igra na maratonske komade, samo za one najizdržljivije, pogotovo one koji se tematski bave institucijama.

Wisemanov »At Berkley« koji također traje četiri sata, pozabavio se slavnim američkim sveučilištem. A Bingov »Feng ai« nenametljivo uranja u intimu jedne kineske provincijske umobolnice (Mostra se pozabavila sličnim prostrom prije tri godine, konkretnije, jednom egipatskom umobolnicom u doksu »Zelal«, a i Wiseman je već uronio u slični ambijent u kultnom doksu »Titicut Follies«). Gledati puna četiri sata užase koji se zbivaju u tom zatvorenom trošnom univerzumu, iskustvo je koje zahtijeva iznimnu psihičku izdržljivost. Dijeleći sobe u krajnje nehumanim uvjetima, štićenici gologuzi bauljaju njenim hodnicima usred zime, mokre po njenom podu i po krevetima (u nijednom kadru nismo vidjeli zahod). Prostor za kretanje sveden je tek na jedan uski hodnik ograđen rešetkama i sobičak s TV-om. Kako su osuđeni na vječnu samoću, tragaju za ljubavlju i ponekad će se jedan drugom ugurati u krevet na porciju nježnosti i podijeliti isti prljavi poplun. »Ako ne jedem, umrijet cu od gladi«, ispisuje jedan od njih na svojim nogama. Drugi se moli u krevetu. Treći koji je tek došao u tu ustanovu koju je zaboravio svijet, pokušava dokazati da nije lud i traži od liječnika da ga izvuku iz njenog pakla, ali će završiti u lisičinama. A četvrtog posjećuju žena i sin pustivši mu na mobitelu neki estradni hit iako njemu nije stalo do pjesme. No, što se duže družimo s tim kreaturama, to nam one postaju nekako bliže i simpatičnije. Kao da smo tamo zajedno s njima, dijeleći njihove dodire i repetitivne rituale, impregnirani vječnim mirisom mokraće i izmeta… 

  Konkurencija je donijela i najnovijeg Tsai Ming-lianga (»Psi lutalice«), koji poput Bingova doksa također traži od nas puno strpljenja da bismo shvatili kako je riječ o još jednom velikom filmu. Naravno, pod uvjetom da smo spremni otrpjeti njegove prokleto duge hipnotizirajuće, nijeme i krajnje statične kadrove kojima je ovaj put nadmašio samog sebe jer su neki duži od 10 minuta. Priča se vrti oko siromašnog oca, koji zarađuje za život stojeći po kiši i vjetru na bučnim prometnicama s reklamnim panoom agencije za nekretnine koja prodaje luksuzne apartmane. Djeca mu se najčešće hrane na degustacijama različitih proizvoda u supermarketu. A jedna od njegovih radnica, siromašna poput njih, podijelit će s njima napuštenu kuću. O njihovim prošlim životima saznali smo malo ili gotovo ništa. Ali zato će diluvijalna kiša koja lijeva ko’ iz kabla opet poplaviti Tsaijeve hipnotizirajuće i spore kadrove, kao da se ništa izmijenilo nije… 

  Ovogodišnju Mostru pamtit ćemo po genijalnim doksima. Uz Binga, Morrisa i Wisemana, konkurenciju je osvježio i novi doks Gianfranca Rosija »Sacro GRA«, koji hvata nevidljive svjetove oko rimskog »prstena«, famozne zaobilaznice poznatije kao Grande Raccordo Anulare, koji pulsiraju u nevjerojatnoj iskrenosti. Iako su ti svjetovi mogli biti dio bilo kojeg rimskog predgrađa, Rosi je prvenstveno fokusiran na čudake koji ih obitavaju, poput botaničara koji liječi bolesne palme i osluškuje njihove zvukove, ostarjelog glumca u petparačkim »fotoromanzima« koji živi s ukrajinskom damom, grotesknog pripadnika templarskog reda (otud i naziv filma jer se GRA moze izgovarati i kao Gral), medicinskog tehničara u ambulantnim kolima posesivno vezanog za dementnu majku, aristokrata koji iznajmljuje svoj kičasti »dvorac« i slične kreature. Možda je došlo vrijeme da iduća Mostra postane nekakav VeniceDox.