Današnji je svijet opsjednut raznim teorijama zavjere: nismo mi krivi, nisu krivi propusti, greške, mentalna plitkost političara koji nas vode, već svijest u tami, kružoci moćnika koji drže konce u rukama i upravljaju našim sudbinama usmjeravajući povijest prema određenom, nama nepoznatom cilju. U jednom talijanskom listu pronašao sam zanimljivu misao koja poručuje da je prostor Balkana najinficiraniji kad se govori o širenju raznih teorija zavjere ili urote. Tko zna zašto? Možda zbog naše, zajedničke tragične i groteskne povijesti u posljednjih dvadeset godina? Zavjera se sad širi Europom, vjerojatno jer je sve veći broj žitelja izigran krizom iz koje nitko ne zna izaći. 

  Nedavno sam razgovarao s grupom tršćanskih prijatelja o poslijeratnoj sudbini Trsta, luke s velikom tradicijom koja sve dublje i dublje propada. Susjedi Slovenci u Kopru preuzeli su u zadnjih deset godina i vodstvo u prometu kontejnera gdje je Trst bio uvijek jači. Nedavno je iskrsnula afera oko posla s prometom banana, Tršćani su optužili koparske susjede da su im bezobraznim cjenovnim potezom ukrali biznis s velikim proizvođačima tropskog voća. Netko od nazočnih je podsjetio da je 2000. godine, u vrijeme kada je Trstom upravljao gradonačelnik Riccardo Illy, upravljanje kontejnerskim terminalom prepušteno Luci Kopar koja je u nekoliko godina (tridesetogodišnji ugovor je potom poništen) učinila sve da bi Trst marginalizirala i sebi prisvojila što veći dio unosnog kontejnerskog kolača. 

 Poražena Italija

  Iskreno, tadašnji poslovni potez prepuštanja kontejnerskog poslovanja slovenskim konkurentima nisam nikad shvatio u potpunosti, nemam nekih predrasuda, ali čini mi se da se netko ozbiljno poigrao sudbinom grada i luke. Iz tog zanimljivog razgovora prenijet ću razmišljanje prijateljice Marianne Accerboni, utjecajne kritičarke umjetnosti, novinarke s jakim vezama koja često boravi u Bruxellesu. Naime, ona nam je prenijela sadržaj razgovora utjecajnih briselskih, europskih funkcionara koji su jedne večeri raspravljali o Trstu i o dosad neuspjelom pokušaju realizacije velikog europskog prometnog koridora broj 5 koji bi Trst brže povezao sa srednjom i istočnom Europom, i to preko Ljubljane: »Rekli su mi prijatelji da je poslijeratna neslavna sudbina Trsta usko povezana s činjenicom da je Italija u Drugom svjetskom ratu poražena. Netko iznad Trsta i same Italije odredio je budućnost luke, odlučio da ona ne smije rasti i da se grad mora podrediti pomorskim ambicijama susjeda, Titovoj Jugoslaviji«. 

  Dakle, nisu krivi tršćanski političari koji više od pedeset godina ne znaju što će s bescarinskom lukom i ne umiju složiti interese pojedinaca s interesima šire zajednice, nisu krivi interesni kružoci raznih špeditera i pomorskih agenata koji igraju tek osobnu interesnu igricu, nije na kraju kriv ni sam Rim koji nakon što je 1954. godine opet preuzeo grad na najsjevernijoj točki Jadrana nije osmislio valjanu politiku razvoja. Neposredan uzrok utjecaja viših međunarodnih ciljeva, zavjereničke tamne politike ogleda se u pogonima koparske luke koja je utemeljena 1957. godine na nepristupačnoj pješčanoj vali pored grada (izgrađen na otoku) koji je dotad imao tek slabu ribarsku tradiciju. Sedamdeset godina od svršetka rata Talijani i dalje ispaštaju zbog grjehova fašizma! Trst je osuđen preživjeti u sjeni Titove Jugoslavije koja je s druge strane s Talijanima izgradila pogone Fiata u Kragujevcu s logikom: »Ne dirajte nam zapad, ne dirajte naše jadranske ambicije!«. 

  Paolo Petiziol, predsjednik i osnivač kulturne udruge Mitteleuropa koja je utemeljena 1974. godine u Cervignanu nedaleko od Palmanove s ciljem promicanja politike ujedinjenja naroda srednje Europe, ima drugačiju viziju uzroka tršćanskog nazadovanja. 

U sjeni

  Uistinu, dobar dio tršćanskog političkog staleža koji je prosperirao od 1945. godine naovamo odrastao je u sjeni rimskih državnih dotacija, pripada sloju državnih činovnika i funkcionara, vojnih i civilnih, kojima je ekonomija bila teška nauka, uostalom nije im trebala vizija, dovoljan im je bio partijski, odnosno nacionalni (nacionalistički) pedigre. Tršćanska bescarinska luka koja je utemeljena u vrijeme austrougarskog carstva počela je ozbiljno rasti i prosperirati tek kad su Austrijanci 1854. željeznicom spojili Trst s Bečom. Bila je nužna vizija i na njoj je izgrađena budućnost. S obzirom na to da je Trst živio u sjeni neprijatelja (Jugoslavija), nije mu trebala vizija napretka, već sistem rata pozicije, rovovski rat na vječnoj crti nacionalističkog bojišta. Rekoh prijateljima da su Nijemci pametniji, da su kvalitetno riješili povijesne trzavice sa susjedima Česima i Poljacima, da je iz Sudeta, primjerice, nakon 1945. godine protjerano oko tri milijuna sudetskih Nijemaca, daleko više nego Talijana iz Istre i Rijeke, a ipak Nijemci su s Česima potpisali kvalitetan sporazum o pomirenju, što kod nas nije još učinjeno. Uostalom, koja je zavjerenička logika odredila sivu današnjicu luke poput Rijeke? Nije valjda da su Slovenci dobili, a mi izgubili rat? Između hrvatskih i tršćanskih političara nema nekih bitnih razlika, nema te zavjere koja bi mogla pokriti sve propuste i pogreške.