Dok se grad kuha na plus 40, a gušteri padaju u nesvijest, oni među užarenim limovima rade pod punom »ratnom spremom«. Koja im je gotovo kompletno mokra od znoja. Za tih užarenih sati popiju se litre vode, pa im je prava milina, pričaju nam, kad stignu svojim kućama i sjednu u hlad
RIJEKA Uvijek ista priča. I uvijek ista muka. Dok se grad kuha na plus 40, a gušteri padaju u nesvijest, oni među užarenim limovima rade pod punom »ratnom spremom«. Koja im je gotovo kompletno mokra od znoja. Za tih užarenih sati popiju po pet i više litara vode, pa im je prava milina, pričaju nam, kad stignu svojim kućama i sjednu u hlad. Ipak, nitko se ne žali previše jer, kažu, navikli su na ekstremne uvjete. I na zimske bure koja ledi kosti i na ove pasje vrućine. To su brusači, zavarivači i brodomonteri u riječkom »3. maju«. Dok su se sporadične ekipice mladih s Kantride oko podneva puževim korakom spuštale prema moru, trudeći se na toj ruti čim više držati hlada i samo s prebačenim ručnicima preko ramena, zavarivač Tomo Mačinković se u tuti dugih rukava, sa zaštitnom kapom, rukavicama i maskom zavlačio u tankove jedne od barži za prijevoz bitumena koja će se uskoro isporučiti švedskom naručitelju.
Znoj u potocima
Svoju muku na ovoj pripeci prolaze i kuharice koje brinu da trećemajci i po ovim vrućinama mogu računati na toplu marendu. Njihovi su usijeni limovi i aparati za varenje friteze, veliki štednjaci, pećnice, lonci u kojima svakog dana, od šest ujutro do jedanaest sati, kad je marenda, u trećemajskom restoranu na Južnoj obali pripreme i podijele između 350 i 400 toplih obroka, ovisi kako koji dan. Jučer su na repertoaru bili pekarski krumpir, riža, gulaš, pečeni pileći batci, ćevapčići…
– Nema tu gore ili bolje. Kad stanete između dva lonca iz kojih iskuhava i friteza u kojima se prži, temperatura se diže na plus šezdeset, pa ti pjevaj, pola u šali, pola u zbilji kaže šefica kuhinje Neda Marinović koju smo zajedno s njezinim kolegicama Sekom Tomljenović i Majdom Radan zatekli kako, nakon pripremljenih i podijeljenih obroka, čiste kuhinju i pripremaju krumpir za drugi dan. U dvije kante s vodom, već su ogulile i na kockice izrezale kojih pedesetak kilograma. Pitamo naše sugovornice kuhaju li i kod kuće, a šefica Neda se smije i kaže da je spas što je ljeto i što je ostatak obitelji u Dalmaciji tako da kućni štednjak zasad miruje.
– Da je lako, nije, ali moramo izdržati jer posao se mora napraviti. Stavili su nam frižidere s hladnom vodom, pa je mrvicu lakše, kazuje nam Tomo dok mu s otkrivenog lica znoj teče u potocima. Pripeklo do vrenja, napor je već samo stajati na suncu, pa možemo samo zamišljati kako je onda variti u skučenim i usijanim tankovima barže. Zadržao se Tomo minutu-dvije u razgovoru s našom reporterskom ekipom, a kolega je već počeo vući zbog posla za rukav.
Kazuju nam trećemajci, a i službeno je zabilježeno, da je lani u jednoj od sekcija, u takozvanom dvodnu, termometar izmjerio ravna 52 stupnja! I minuta je previše u toj pećnici, a kamoli više sati provedenih s aparatom za zavarivanje.
Najgore počinje oko podneva pa do kraja radnog vremena. Kooperanta Ahmeta Tanjića zatekli smo u »trinaestici«, u predmontaži. Radno odijelo, kapa i »home made« maska koja mu štiti lice od iskri, rukavice, radne čizme. Čovjek pokriven i obučen kao da je vani minus deset, a ne plus četrdeset i koji. Brusi Ahmet ne čuje ništa. Shvaćamo kad skida kapu i vadi čepiće iz ušiju. Smije se kad shvaćamo da smo nekoliko prethodnih minuta ustvari vodili monolog.
Slaba utjeha
Ne žali se ni Ahmet nešto previše, i on je, kaže, navik’o. Najgore mu je u utrobi sekcije jer, dodaje, unutra je toliko vruće da čovjeku, štono se kaže, »zakuha« mozak.
– Lim je već sigurno zagrijan na 60, 70 stupnjeva i unutra je uistinu teško biti, a kamoli raditi, priča Ahmet. Pitamo ga koliko je »lakši« nakon ovakvih dana, kad dođe kući, a on pokazuje rukom »nula«.
– Ja sam valjda jedini brusač koji ne izgubi ni dekagram, uvijek sam isti, smije se Ahmet koji ni sam ne zna koliko je jučer već do podneva popio vode.
– Jednom, ima tome kojih desetak godina, kad sam radio u jednom talijanskom brodogradilištu, postavio sam vlastiti rekord. Od šest ujutro do šest navečer popio sam ravnih osam i pol litara vode, priča nam ovaj brusač, za kojeg od nekih trećemajaca saznajemo da je vrstan i tražen u svom poslu.
Zavarivač Alil Ibrišević skrio se ispod suncobrana, ali slaba je to pomoć kad isijava sa svih strana.
– Nisu dobre ni one hladnoće, ali gore su meni ove žege. Zimi se barem protiv one hladnoće boriš tako da navučeš još koji komad robe na sebe, a što na ovoj vrućini, kad ne možeš ništa skinuti sa sebe, zbori Alil.
