Premijera Teatra Ulysses

"Shakespeare u Kremlju": kad Gazdi (ne)sviđa se gluma

Kim Cuculić

U pokušaju ironizacije vječne teme ulizništva i slijepe odanosti Gazdi, naglašene su dramske situacije s potencijalom komičnosti, no taj humor nerijetko se svodi na kakvu prvoloptašku dosjetku ili na psovke. Šteta je što su se u inzistiranju na farsičnosti i komičkim gegovima izgubili dramski potencijali Štivičićeva teksta 



Predstava »Shakespeare u Kremlju«, prema tekstu suvremenog hrvatskog dramskog pisca Ive Štivičića, premijerno je izvedena u Tvrđavi Minor na Malom Brijunu. Ovaj koprodukcijski projekt Kazališta Ulysses i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada nastao je u režiji Lenke Udovički, a dramaturginja je Tena Štivičić. 


   Suradnja Ive Štivičića s Kazalištem Ulysses počela je predstavom »Pijana noć 1918«, što je bila adaptacija Krležine »Pijane novembarske noći 1918«. I »Shakespeareom u Kremlju« malobrijunsko kazalište nastavlja njegovati politički teatar, ovoga puta reaktualizirajući temu Staljina i Berije – nekadašnjeg zloglasnog šefa sovjetske policije. 


   U svom komadu Ivo Štivičić ne rekonstruira povijesne događaje, već mu vrijeme Staljina i Berije u Sovjetskom Savezu služi kao inspiracija za dramski uvijek aktualne teme vlasti, moći, odnosa umjetnosti i politike. U »Shakespeareu u Kremlju« Štivičić stvarna i fikcionalna zbivanja u Kremlju, u vrijeme zadnjih dana Staljinove totalitarističke diktature, povezuje sa šekspirijanskom dramaturgijom, stvarajući tako kazališni okvir za igru. Reaktualizacija Staljinova doba u današnje vrijeme ipak više djeluje poput kakve refleksije na povijesne teme, nego kao tema koja nas se tiče ovdje i sada.   

Farsa i komika


Poveznica s današnjim vremenom stiže tek na kraju predstave, kad se Berijina policijska mašinerija pretvara u suvremeni teror internetskih policajaca. Kritika demokracije pojavljuje se u video-projekcijama (Igor Crnković) s likovima Anonymousa te zviždača Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Međutim, ovo u završnici predstave funkcionira više kao dosjetka nego kao neki dublji »link« prema suvremenosti. 




   Tekst Ive Štivičića – koji se bavi Staljinovim čistkama i likvidacijama, politički motiviranim obračunima s umjetnicima i neistomišljenicima, dakle jednim brutalnim i duboko tragičnim povijesnim periodom – možda je tražio i drugačiji smjer interpretacije. No, redateljica Lenka Udovički ozbiljnim i teškim temama pristupila je oslanjajući se na elemente groteske i apsurda, kreirajući neku vrstu farse na temu vlasti i moćnika. 


   U pokušaju ironizacije vječne teme ulizništva i slijepe odanosti Gazdi, naglašene su dramske situacije s potencijalom komičnosti, no taj humor nerijetko se svodi na kakvu prvoloptašku dosjetku ili na psovke koje su i u ovoj predstavi garancija smijeha publike. Šteta je što su se u inzistiranju na farsičnosti i komičkim gegovima izgubili dramski potencijali Štivičićeva teksta.   

Neiskorišteni potencijal


Predstava je i u dramaturškom smislu mogla biti kraća, dok se u tkivo Štivičićeva teksta moglo uplesti i još više šekspirijanskih motiva. Primjer za to je prizor u kojemu Staljinovi i Berijini poslušnici posjedani za dugačkim stolom aludiraju na neke političke obračune i čistke, što priziva Shakespeareova »Macbetha«, ali je nedovoljno iskorišteno. Gazdina smrt na kraju predstave priziva i »Richarda III«, koji je svojevrsna metafora sudbine svakog moćnika. I taj motiv mogao se dodatno razraditi. Uz više intertekstualnog i kazališnog dijaloga sa Shakespeareom, predstava »Shakespeare u Kremlju« bila bi dramaturški još konzistentnija. 


   Za to postoji uporište i u samoj stvarnosti. U tekstu »Što Shakespeare radi u Kremlju?« Srećka Horvata, što je objavljen u programskoj knjižici predstave, spominje se stvarna dramska situacija: u Kremlj, pred Staljinovu smrt, dolazi glumac i igra, ni manje ni više nego »Kralja Leara«. Bio je to veliki sovjetsko-židovski glumac Solomon Mikhoels koji je 1948. stradao u prometnoj nesreći, a zapravo je ubijen prema direktivi samoga Staljina. 


   Podaci govore i da je između 1917. i 1939. u SSSR-u objavljeno pet milijuna primjeraka Shakespeareovih drama. Međutim, u godinama Velikog terora Shakespeare postaje subverzivan, jer likovi poput Richarda III, Macbetha i Kralja Leara neodoljivo podsjećaju na Staljina. Gazdi Staljinu očito se nije svidjela gluma Solomona Mikhoelsa. 


Glumačka podjela


I u »Shakespeareu u Kremlju« ključan je trenutak potraga za glumcem Timofejem Semjoničem Jegorovim koji se izgubio negdje u bespućima gulaga, a sada ga prema Gazdinoj želji treba dovesti na večeru u Kremlj. Glumca Timofeja utjelovio je Dragan Mićanović, ovoga puta ne s onom snagom i dojmljivošću na koje smo navikli u nekim njegovim drugim predstavama. 


   Ulogu Gazde, u ponešto klišejiziranoj maniri, igra Boris Isaković, a načinom interpretacije lika Lavrentija (aluzija na Beriju) Ozren Grabarić pomalo zapada u fah prethodne uloge Artura Uija ostvarene u Kazalištu Ulysses. 


   S crtom karikaturalnosti ulizničko-podaničku svitu Kremlja utjelovili su Bojan Dimitrijević (Gavrilo), Filip Nola (Melanija), Miroslav Fabri (Vjaćeslav) i Mladen Vasary (Lazar), suca tumači Svetozar Cvetković, Pavlušu/Prohorskog Stefan Trifunović, Klimenta/Zarubina Marko Marković, a u predstavi glume i Filip Đurić, Nenad Pećinar, Igor Pavlović, Milan Kovačević, Radoje Čupić i Jovan Živanović. Iz ženskog dijela ansambla izdvojila se Jasna Đuričić u ulozi glumice Galine, solidna je i Jadranka Đokić kao Dunjaška, Svjetločku igra Katarina Bistrović Darvaš, a Vasilovu Draginja Voganjac. 


     Scenografkinja i kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov nije se upustila u veće intervencije unutar prostora Tvrđave Minor, naznačivši birokratsku mašinu za kontrolu ljudskih sudbina nizovima skela. Kao scenografski detalji koriste se i neka djela sovjetske avangarde, koje je dizajner svjetla Andrej Hajdinjak trebao jače naglasiti.   

Sudbina diktatora


Skladatelji i oblikovatelji zvuka Nigel Osborne i Davor Rocco također inspiraciju nalaze u postrevolucionarnoj, avangardnoj i tradicionalnoj etničkoj glazbi, što je Davor Rocco, kao primjer dobre prakse, lijepo objasnio u kraćem eseju »Povratak u budućnost«. Kao solistica u predstavi sudjeluje britanska čelistica Clea Friend. Na planu koreografije birokratsko-policijsko-doušnički stroj i vrijeme avangardnih kretanja u umjetnosti priziva i Staša Zurovac, dajući i ovoj Ulyssesovoj predstavi prepoznatljiv koreografski pečat. 


   Završetak predstave »Shakespeare u Kremlju« tek je podsjetnik na kraj svakog totalitarnog vlastodršca. Gazda, odnosno Staljin ili bilo koji drugi Gazda umire, a najodaniji i najveći ulizica sebe, na prijevaru, proglašava vođom. No, ovoga puta Glumac je taj koji donosi konačnu presudu. U stvarnosti, Lavrentij Berija uhićen je, optužen i smaknut u Moskvi 1953. godine.