PULA  Još dva filma zadnjega dana festivala i znat će se nagrade. Onaj tko dobro poznaje pulski filmski ritam i raspored reći će: Kažite mi kojeg je dana neki film na programu i reći ću vam tko će dobiti nagrade. Prije toga ipak opaska – od čak 12 viđenih filmova gotovo da nema onoga što bi se moglo izdvojiti kao »filmski udar« poput, recimo, ranijih godina: »Kotlovine«, »Puta lubenica«, »Živih i mrtvih«, »Maršala«… što govori o tome da je riječ o smjeni generacija, ili o potrazi za novim žanrovima. Predzadnji dan karakterizirala je teška monotonija, sveprisutna katarza i tako sve u krug, pa čak i kada je tema rock. 

   »Projekcije« Zrinka Ogreste, po scenariju Lade Kaštelan, upravo su odlika svih ovih atributa. Tu je ipak i jedna novina, ona danska pokretna kamera kroz čije oči sve promatramo i koja za nas gleda i ono što ne želimo vidjeti. Koliko god se film činio statičan – a riječ je o grupnoj terapiji psihijatara koji čekaju uvaženog profesora Benjamina (Vladimir Jurc) i pritom dijele svoje frustracije – nevjerojatno je snažna gluma Jelene Miholjević (Simona), Bojana Navojca (Bojan), Polone Juh (Nataša – za nagradu), Ksenije Pajić (Irena), Ksenije Marinković (Alemka), Doris Šarić Kukuljica (Zdenka), Jelene Bilušić (Barbara) i Luke Petrušića (Robert). 

   Ogresta je kazališnu atmosferu ugurao u kameru, a beckettovski apsurd o čekanju Godota razvijao sve do trenutka kada se on ipak pojavio. Do kraja je ostao vjeran samo jednom svom elementu – kameri – kao nekome tko nas promatra i nadgleda, a baš zbog te činjenice ni psihijatri nisu više pomagači u nevolji, već i sami prolaze tu katarzu i sputanost, taj raspad Sistema. 

  Loša kopija CSI-ja

Nakon »Crvene prašine« u kojoj je profesorski ispisao udžbenik kako režirati, Ogresta je u »Projekcijama« otišao dalje pa je i kameri (Branko Linta) i montaži (Tomislav Pavlic) dao potreban priručnik. 

   Ako bih rekao da je »Hitac« Roberta Orhela kopija američkog televizijskog CSI-ja, i u usporedbi s monotonom Ogrestinom atmosferom još monotonija, malo sam rekao. Ovdje pak ništa ne štima, sve je dozlaboga razvučeno, nategnuto i na kraju promašeno. Hrvatski krimić nakon Zorana Tadića i Pavla Pavličića (»Ritam zločina«, »San o ruži«) nema svog originala, sve su to kopije, ali i one mogu biti podignute na višu razinu kao kod Kristijana Milića. 

   Orhel čak ni likove nije znao odabrati pa nam se čini da je Ecija Ojdanić, kao inspektorica Anita, ocu (Milanu Štrljiću) prije bivša supruga nego kći. Neki važni svjedoci presudnog hica i sudionici događaja naprosto nestanu i više se ne pojavljuju. Sve da bi se prešlo na moraliziranje o pitanju života i smrti, odnosno, što je veći grijeh – slučajno nekoga ubiti zalutalim metkom, ili od jada namjerno prekinuti život pobačajem? Moglo se ostati na tome i ne brkati CSI, a onaj pravi filmski »Hitac nije brisan« Briana De Palme s Johnom Travoltom iskoristiti na bolji način. 

   Bolje i loš original, nego najbolja kopija. Toga se očito držao Srdan Golubović u koprodukcijskom filmu »Krugovi« (Srbija-Njemačka-Francuska-Hrvatska-Slovenija), podarivši postratnu priču s ovih prostora u kojoj se propituje smisao i veličina same žrtve. Budući da je riječ o stvarnom događaju i osobnosti nedužne žrtve iz Trebinja koja se 1993. suprotstavila svojima (Srbima) da spasi tuđega (Harisa Bošnjaka, igra ga Leon Lučev) i pritom platila najvećom cijenom – životom – dovoljno je takvoj žrtvi dati dostojnu pažnju. To se vidi i po nagradama s raznih festivala koji »cijene« tu hrabrost, ali i Golubovićev redateljski zanat koji ovaj katarzičan krug ratnih i poratnih frustracija čvrsto vrti i nanovo suočava s tragedijom koja se svakog trena može ponoviti na nekom drugom mjestu. 

  Propast novog vala

Da sve bude u tom monotonom kolopletu svoj blues – ono malo bosanske duše u slovenskom punku – dodao je Miroslav Mandić u »Adria Bluesu« (Slovenija-Hrvatska-BiH) koji secira uzroke propasti novog vala kao jedne od, uz film svakako, najsnažnijih jugospona. Rashodovani rock idol Toni Riff (Senad Bašić) svoje je utočište iz BiH našao u Sloveniji, kod Sonje (Mojca Funki) koja brine o njemu tako da zarađuje radeći na seksi telefonu, dok novi tajkuni (Franjo Dijak) žele na brzinu zaraditi nešto na Riffovoj staroj slavi. 

   Novi Vinodolski »glumi« gradić iz slovenskog primorja, a sobe u hotelu nose imena Pankrta, Buldoždera, Haustora, Filma, Idola, Lačnog Franza, Bijelog dugmeta… i, naravno, Tonija Riffa koji proživljava svoj blues. Dok mu sve ide iz mola, okolina bi da se prebaci u dur i da ponovo praši rock kao da ništa nije bilo, dok nova generacija žestoko udara po punku i ne mari puno za njihove preobrazbe. Taj začarani krug još će se dugo vrtjeti od Vardara do Triglava – jedino Hrvatska nikako da ispriča svoju ratnu priču – u duru ili molu, svejedno.