Milorad Kovačević (1930. - 2013.): Dobar novinar može biti samo dobar čovjek

U 83. godini preminuo dugogodišnji urednik, glavni urednik i direktor Novog lista. Asketa kakav se rijetko sreće, Milorad Kovačević vodio je ovu redakciju i ovu kuću na prisan i ljudski način, nikada snagom autoriteta uvijek autoritetom znanja. Činilo se kao da je nevidljiv, a bio je sveprisutan 

Vjerojatno bi me ukorio da zna kako sam najprije napisao posljednju rečenicu ovog teksta. Ali, oprostio bi, jer sam to učinio prvi put u životu. 

  Milorad Kovačević, kazuje to i biografija, jedan je od stupova Novog lista, jedan od najzaslužnijih što je ova novina u drugoj polovici 20. stojeća izrasla u ovo što je danas, moderan i nezaobilazan medijski proizvod. Jedanaest godina zamjenik glavnog urednika, kao najbliži suradnik direktora i glavnog i odgovornog urednika Stanislava Škrbeca, kada su se, kako piše Milorad, osjećali »kao da su poletjeli na krilima Supilove tradicije«, zatim četiri godine glavni urednik i potom direktor u nikad mirnim i uvijek turbulentnim vremenima. 

Milorad Kovačević rođen je 12. kolovoza 1930. godine u Bosanskom Petrovcu. U Riječkom listu zaposlen od 1950. do 1952., a u Novom listu od 1. veljače 1958. do umirovljenja 31. prosinca 1988. godine. Zamjenik glavnog i odgovornog urednika Novog lista bio je od 1968. do 1979., a glavni i odgovorni urednik Novog lista i Glasa Istre od 3. travnja 1979. do 28. travnja 1983. godine (potpisao kao glavni urednik 1.240 brojeva Novog lista). Direktor Novog lista je od 1982. do 1987. godine. Surađivao je u Privrednom vjesniku i Plavim putevima. Devedesetih uređuje stranicu šaha u nedjeljnom broju sportskog priloga Novog lista. 

  Autor je knjige »Kraljevi riječkog šaha«. Kovačević je šahovski učitelj i trener koji je utemeljio i 15 godina (1954.-1969.) vodio prvu riječku šahovsku školu u Pionirskom domu koja je bila izvorište »Kvarnerove« škole šahista. Bio je i prvi predsjednik Riječkoga šahovskog saveza, potpredsjednik HŠS-a te predsjednik ŠK »Kvarner« u eri najvećih uspjeha.

  Prisjećam ih se i sam, uzimam monografiju »Novi list 1900. – 2000.« i čitam njegov tekst o tih burnih dvadeset godina, od 2. ožujka 1967. do 2. ožujka 1987. godine, do proslave 40 obljetnice Novog lista u HNK Ivana pl. Zajca. 

 Prijelomnih 20 godina

Svih nas je tu Milorad spomenuo, od novinara nepoznatog imena do najuglednijeg vanjskog suradnika i vjernog čitatelja Novog lista Miroslava Krleže, od lektora, korektora, tehničkih urednika do članova uredničkih odbora, od tiskara i rotostrojara do svih kolega iz Glasa Istre… Zadnje ime kojim i završava Milorad svoje poglavlje je moje. Zato je, eto, mimo svih novinarskih pravila do kojih je Milorad držao, prva rečenica ovog teksta ona posljednja. 

  Vjeran sebi svojstvenoj skromnosti o tih prijelomnih 20 godina u kojima se Novi list formirao organizacijski, profesionalno, tehnološki i gospodarski, i u kojima je Milorad Kovačević bio u prvim borbenim redovima, njegovo se ime spominje samo faktografski, od kada do kada je obnašao neku funkciju. Ali, zato su mu puna usta Novog lista, ljudi koji su se izborili za njegov opstanak, dizanja tiraže, papira, rotacije, novih priloga, novih ljudi u redakciji… Novi list uvijek ispred svih i svega, a najveća radost i sreća kada tiraža raste, kada se pišu i objavljuju povijesni tekstovi, kada stasavaju novi kadrovi, kada se proda 100 tisuća primjeraka. 

  Asketa kakav se rijetko sreće, Milorad Kovačević vodio je ovu redakciju i ovu kuću na prisan i ljudski način, nikada snagom autoriteta uvijek autoritetom znanja. Činilo se kao da je nevidljiv, a bio je sveprisutan. Po njemu se sat mogao navijati, svakog dana obišao bi baš svakog urednika, ako ne i svakog novinara i upitao: »S problemima ili bez?« Ako bi negdje zapelo, nesebično je pomagao. Interesirao se za svaki tekst, kako je nastao, kako je napisan, je li autor zadovoljan opremom, plasmanom. Nikada nije intervenirao da bi tekst masakrirao, već je imao rijetku vrlinu da uđe u autorov rukopis i popravi ga poštujući njegov stil. Priznanje, a kamo li slavu za sebe nikada nije tražio, veselio se našim uspjesima.  

Mentor mladima

Sjećam se na kraju svog profesionalnog puta jedno je vrijeme bio mentor mladim novinarima koji su dolazili. Iznenadio se kada sam se prijavio da prati i moj rad. »Pa ti već pišeš komentare«, rekao mi je. »Baš zato«, odgovorio sam, i nisam požalio. 

  Kada je otišao u mirovinu, znali bi se sresti na Trsatu, tema razgovora uvijek je bio Novi list, pratio je sve kao da nikada nije ni otišao, zanimao se što se zbiva u redakciji, bio oduševljen kada smo pokrenuli »Mediteran«. Rijetko bi zvao telefonom, a kada bi nešto molio uz tisuću izvinjenja ticalo se uvijek i jedino njegove druge najveće ljubavi, šaha. Stoga će nam zauvijek ostati u pamćenju po tom svom životnom gambitu, između 64 polja i 64 novinske stranice.  

  Milorad Kovačević najbolji je dokaz da dobar novinar može biti samo dobar čovjek.