Pula film festival

"Vis-a-vis" Nevija Marasovića: film u filmu, scenarij u scenariju

Mate Ćurić

 Marasović ga potpisuje zajedno s kolegama glumcima Rakanom Rushaidatom i Jankom Popovićem Volarićem koji ujedno i igraju svoje role



PULA  Filmovi iz Nacionalne sekcije okosnica su festivala, a među njima su druge večeri prikazani »Vis-a-vis« mladog i nadarenog Nevija Marasovića, koji je nedvojbeno budućnost hrvatskog filma te Brešanova »Svećenikova djeca« – film koji je od siječnja do danas vidjelo više od 150 tisuća gledatelja! 


   »Vis-a-vis« je film u filmu, scenarij u scenariju, a Marasović ga potpisuje zajedno s kolegama glumcima Rakanom Rushaidatom i Jankom Popovićem Volarićem koji ujedno i igraju svoje role. Koliko se taj spoj autorstva i kreativnosti poklopio, najbolje potvrđuje izvrsna gluma i Rakana i Janka, stvarna, iskrena – ne zna se gdje počinje film, a gdje je to stvaran život… Na režiseru je sad da pokaže i svoje zanatsko umijeće – montažnim rezom odvoji tu lažnu prijetvornost, koja cijelo vrijeme izbija iz filma. Nevio Marasović je zaista potpuni autor,drži i montažu, produkciju, uz već spomenute uloge, a i izbor glazbe mu se može pripisati (Andrew Bird), a efektno pojavljivanje Darije Lorenci i Krešimira Mikića u filmu potvrđuje i dobar rad s glumcima. 


  Referendum


Što se naslova »Svećenikova djeca« tiče, stoji činjenica da je Vinko Brešan najgledaniji hrvatski režiser.Budući da je film već u distribuciji, ovom se prilikom dobro zapitati kakav bi tek uspjeh doživio da je ova pulska projekcija bila i premijerna! Osobno mislim da bi do kraja godine rekord od 150 tisuća gledatelja bio srušen, pogotovo što se u međuvremenu desio potpis za referendum, što se hladnije glave raspravlja o odgoju i obrazovanju, a vruća gladna jesen ne donosi ništa dobrog pa bi bijeg u kino, slagali se vi ili ne s Brešanom, bio pravi spas. 


   U selekciji »Manjinske koprodukcije« gledali smo film »Najljepša je zemlja moja« Michaele Kezele, njemačko-srpsko-hrvatska drama s našom Zrinkom Cvitešić u glavnoj ulozi ratne udovice s granice Srbije i Kosova u vremenu s kraja ’90-tih kada NATO to područje gađa bombama. To je pomalo romantični melodramski pogled na rat s ovih prostora doživljen ipak iz jedne sigurne udaljenosti, mada Kezele upravo u sudbinama žena i djece vidi najveću tragediju svih ratova. Oni su trostruki gubitnici – ostaju bez muževa, očeva, bez zaštite i k tome još i sami stradavaju kao kolateralne žrtve u muškoj igri s oružjem.   

Žganja


Za slovensko-hrvatsku dramu »Šanghaj« Marka Neberšnika može se reći isto ono što i za Brešana – autor s najgledanijim slovenskim filmovima uopće (najprije »Pijetlov doručak«, 2007. te »Šanghaj« od lani) koje je vidjelo blizu tristo tisuća gledatelja. Imao sam priliku pratiti snimanje ove slovensko-romske priče od samog početka, a bio sam i na premijeri u Mariboru pa ću samo podsjetiti koliko je iskrena ljudska briga za čovjeka, a ne za pripadnika većine ili manjine, dragocjen doprinos životu u različitosti – bez lažne prijetvornosti.  

  U »Šanghaju« su Romi narod, a ne folklor, oni govore svojim jezikom a ne šatro dosjetkama, oni su i izvorni glumci (Visar Vishka, Asli Bayram) i oni kao i svi ostali s kraja ’80-tih doživljavaju novo vrijeme kao ispit za nove okolnosti u kojima moraju sačuvati sebe, ali i naći mjesto za budućnost. Sve pršti iskrenom vedrinom (scenarij po knjizi Ferija Lanščeka), nepatvorenim humorom i neponovljivom romskom ležernošću da si veseo kada pada kiše jer poslije dolazi sunce. Za tradicionalno hladne Slovence ovo je prava žganja.