Dan s ekipom Hitne pomoći

Pod rotacijom 200 na sat: svaki spašeni život je nagrada

Barbara Čalušić

Poprilično je stresno. Nikad ne znamo što se događa, ne vidimo. Ono što nam ljudi prenose može biti manjkavo ili ne znaju objasniti što se događa. Velika je to odgovornost...



Na Trsatu, kod Pampasa, imate muškarca bez svijesti, s ozljedama glave. Sumnja se na epileptični napad – čulo se iz motorole u vozilu Zavoda za hitnu medicinu Primorsko-goranske županije nekoliko trenutaka nakon što su mladi liječnik Damir Hasandić i medicinski tehničar Tomislav Nikolić, praćeni svojim iskusnim kolegom, vozačem Eduradom Valenčićem uspješno završili hitnu intervenciju i pomogli pacijentu s teškim napadom astme na riječkoj Rujevici. 


Ne gubeći ni sekunde, uskačemo u žuto vozilo »tima jedan« riječke hitne koje pod rotacijom i sigurnom vožnjom iskusnog vozača vješto zaobilazi crvena svjetla semafora, prometnu gužvu ljetne večeri i iznenađene vozače. 


  – Najbrže sam vozio, čini mi se, 200 na sat. Obično je to na autocesti. Ali kad vozim dijete, vozim najbrže što mogu, govori nam vozač Eduard Valenčić. Kad se u ovom vozilu nalaze djeca, to su najizazovniji i najteži trenuci u ovom poslu, slažu se i dr. Damir Hasandić i medicinski tehničar Tomislav Nikolić. 




 


Sigurni i savjesni


Za razliku od njihovog vozača koji ovaj posao radi već više od 15 godina, oni su ovdje tek koju godinu, no ništa manje sigurni i savjesni od Eduarda kojem je od Rujevice do Trsata trebalo šest minuta i nekoliko sekundi vožnje. Sva trojica odmah izlaze iz vozila. Odmah se vade nosila i muškarca koji je u međuvremenu došao svijesti, ubrzo smještaju u vozilo.



Kada se nađete u blizini životno ugrožene osobe bitno je ostati pribran – glavna je preporuka koju ističe dr. Vukobrat. Najvažnije je što prije nazvati jedinstveni broj za Hitnu medicinsku službu, broj 194, i medicinskom dispečeru objasniti točno što se dogodilo, gdje i kada. Dispečer će odmah poslati najbliži tim hitne medicinske službe, ali će istovremeno nastaviti i dalje razgovarati s pozivateljem, pri čemu je bitno držati se njegovih uputa.   – Ostanite uz unesrećenu osobu do dolaska našeg tima. Nikako je ne pokušavajte sami voziti liječniku u osobnom vozilu. Time joj uopće ne pomažete, naprotiv. Ako je netko životno ugrožen, svaki dodatni nepotrebni tjelesni napor samo pogoršava njegovo opće stanje, poručuje dr. Vukobrat


Započinje obrada koja se između ostalog sastoji od očitavanja EKG-a, mjerenja šećera u krvi i tlaka te razgovora kojeg s pacijentom vodi dr. Hasandić. Smireno vodi prilično uplašenog pacijenta koji tvrdi da mu je ovo prva takva epizoda u životu. Istovremeno zapisuje sve dobivene podatke koje mu očitava član njegovog tima Tomislav u obrazac koji će predati svojim kolegama na sušačkom hitnom traktu. 


– Nakon staža došao sam ovdje. Zadovoljan sam. Zahtjevno je, ali se može stvarno puno toga naučiti, govori dr. Hasandić koji ipak ne planira ostati u hitnoj medicini i nada se specijalizaciji iz pedijatrije. 


Dok zajedno na parkiralištu vraćaju vozilo u prvobitno stanje, Tomislav Nikolić kaže da mu je ovo drugi posao nakon završene medicinske škole koji radi u svojoj struci. A tražeći posao, i to onaj za koji se školovao, radio je i razne druge poslove. On planira ostati u Zavodu za hitnu medicinu i iskreno se poput svih svojih kolega nada da se plaća više neće smanjivati. 


– Zavod za hitnu medicinu Primorsko-goranske županije ustrojen je sukladno aktualnoj mreži hitne medicine koju je donio ministar zdravlja na prijedlog Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu. To za nas znači da Primorsko-goranska županija ima ukupno 70 timova hitne medicinske službe koji su ugovoreni s HZZO-om, plus još osam timova pripravnosti. Od toga je 45 timova jedan, dakle timova koje čine liječnik, medicinska sestra ili tehničar i vozač, zatim 20 timova dva koji čine medicinska sestra ili tehničar i vozač i pet timova medicinske prijavno-dojavne jedinice koje čine liječnik i dvije medicinske sestre ili tehničara, objašnjava nam ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu PGŽ dr. Davor Vukobrat dok prije izlaska na hitnu intervenciju sjedimo u dojavnoj jedinici u kojoj neprestano zvone telefoni.  

Bez predaha


Dežurna liječnica dr. Irena Miklaušić i medicinski tehničari Zlatko Miklaušić i Jela Cvijanović praktički bez predaha odgovaraju na pozive, dijele savjete, usmjeravaju ekipe na terenu i uz pomoć GPS sustava nadgledaju situaciju u svim dijelovima Primorsko-goranske županije od Prezida do Raba. Relativno mirnoj večeri prethodio je prijevoz utopljenika s Raba helikopterom na Sušak. Zahvaljujući njihovoj koordinaciji i timu na terenu utopljeniku je život izvan opasnosti. 


– Pozivi dolaze odasvud. Imamo pozive s otoka, s Raba i Cresa, paralelno tražimo gdje nam je vozilo putem GPS-a, pa se istovremeno događa nešto u Delnicama i zvone još i telefoni za savjet. Da, to zna biti gusto, kaže dr. Miklaušić. Pojašnjava da tim iz prijavno-dojavne jedinice ne ide na teren i ne postoji mogućnost da izađe jer su oni ove večeri u ulozi koordinatori za cijelu županiju. Osim toga, reformom hitne mediicnske pomoći Rijeka je napokon dobila i treći tim na terenu što je povećalo sigurnost osoba koje trebaju pomoć, ali i samih timova. Treći tim ipak nije umanjio stres koji je sastavni dio ovog odgovornog posla. 



U ovoj godini zavod za hitnu medicinu PGŽ obavio je ukupno 10.799 hitnih intervencija, od čega ih je samo u Rijeci bilo više od pola, točnije 5.923. U prvih pola godine ukupno je obavljeno i 7.853 ambulantna pregleda u prostorijama za reanimaciju svih ispostava. Statistike kažu da je prosječan broj intervencija više-manje uvijek isti. No, oni koji rade ovaj posao ipak primjećuju specifičnosti poput dana punog Mjeseca ili promjena vremena kad broj 194 češće okreću kroničari različitih dijagnoza. U Rijeci u jednoj smjeni rade tri tima, a u ostalim ispostavama po jedan tim. Za potrebe druge hitnoće aktivira se tim iz sustava pripravnosti.   – Što se tiče vremena od prijema poziva do dolaska našeg tima na mjesto intervencije to je podatak na kojeg smo jako ponosni. U okviru reforme hitne medicinske službe u Hrvatskoj kao jedan od ciljeva bio je i taj da u urbanim predjelima to vrijeme u najmanje osamdeset posto slučajeva bude do deset minuta, a u ruralnim do 20 minuta. Mi se s našim vremenima u potpunosti uklapamo u te ciljeve. Štoviše, čak smo utvrdili da je to vrijeme za prvi stupanj hitnoće, a to je direktna životna ugroza pacijenta, znatno niže od deset minuta u cijeloj našoj županiji, ponosno ističe ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu PGŽ-a dr. Davor Vukobrat.


– Poprilično je stresno. Nikad ne znamo što se događa, ne vidimo. Ono što nam ljudi prenose može biti manjkavo ili ne znaju objasniti što se događa. Velika je to odgovornost. Da bi se izašlo ne teren postoje naše protokoli i po njima se trijažira. Pogledajte, u ovoj knjizi imate crvene, žute i zelene situacije, dodaje dr. Miklaušić pokazujući na knjigu Hrvatski indeks prijema hitnog poziva koja im se uvijek nalazi pri ruci. 


– Crveno je ono što je hitno. Primjerice, hitnoća prvog stupnja je odrasla osoba bez svijesti. Nakon toga pitate pozivatelja otkud zove i diše li ta osoba zbog koje zove. Ako ne diše, to je intervecija prvog stupnja odnosno početak reanimacije. Dalje nastavljate pružati pomoć preko telefona, dajete određene savjete u smislu umjetnog disanja, masaže srca. Istovremeno, tim jedan s tim podacima koje smo dobili telefonom izlazi na teren na intervenciju, objašnjava nam liječnica koja je i sama nebrojeno puta telefonom davala upute za umjetno disanje i vanjsku masažu srca. 


 


Neopisiv osjećaj


Njezino iskustvo kaže da postoje laici koji se snađu takvim situacijama, ali to je rijetko, pogotovo kad je riječ o nekom njima bliskom. – Za obitelj je to vrlo stresna situacija i događa se kad dođete u kuću da zapravo vidite da ukućani nisu ništa poduzeli, govori dr. Miklaušić. 

Ljetni mjeseci vrijeme su, kako kaže, koje je teško podnose srčani bolesnici, plućni bolesnici pa i teži kronični bolesnici poput pacijenata s karcinomima. Tu su i turisti čiji pozivi i ove večeri stižu u riječku Hitnu. Jedan otac iz opatijskog hotela zove za pomoć djetetu koje ima urinarni infekt. S obzirom da je prošao 21 sat i turistička ambulanta više ne radi, medicinska sestra Jela Cvijanović s puno strpljenja, ali prilično bezuspješno, ocu, inače Beograđaninu, pokušava objasniti kako iz Opatije doći u Kliniku za pedijatriju na Kantridi. U poduljem razgovoru ipak je slučajno spomenula stadion i otac je istog trenutka shvatio gdje treba odvesti svoje dijete. 


– Kako to izgleda sa strancima? Ovisi. Da, s Mađarima je dosta teško. No uglavnom ipak znaju engleski ili je u pratnji netko tko zna i poznaje regiju pa se uspijeva ostvariti kontakt, kaže medicinski tehničar Zlatko Miklaušić koji je osim stalnog posla na hitnoj pomoći i aktivan član Gorske službe spašavanja. Večeras je slučajno dežuran u dojavnoj jedinici jer u pravilu više voli izlaziti na teren. Voli posao koji radi i iako je stresan i pun zahtjevnih situacija, lijepa strana rada u hitnoj medicini uvijek naposljetku prevagne. 


– Svaki spašeni život nama je lijepa strana posla. Adrenalina ovdje ne nedostaje. Ni stresa. No kad poduzmemo sve mjere da pomognemo čovjeku, nama je taj osjećaj neopisiv, kaže. 


 


Porod preko telefona


Dr. Irena Miklaušić tome pridodaje svoja iskustva s telefonskim porodima. Njezini kolege za nju kažu da ona najvjerojatnije obavila najviše telefonskih poroda u Zavodu za hitnu medicinu pa bi svojoj specijalizaciji iz hitne medicine možda uskoro mogla pribrojiti i onu za telefonske porode. 


– Kod poroda, kad se se dogodi, to je situacija doista ostaje upamćena čitav život, ističe dr. Miklaušić. 


 Smjena u hitnoj pomoći traje 12 sati. Ekipa s kojom smo proveli dio njihove noćne smjene nakon što u sedam ujutro preda smjenu, imat će jedan slobodan dan. Nakon toga odradit će jednu dnevnu smjenu, nakon koje će opet uslijediti noćna. Dobne granice za ovaj posao, kako svjedoče članovi riječkog tima hitne medicine, nema. Tako danas u riječkoj Hitnoj postoje zaposlenici stariji od 60 godina koji izlaze na teren. Tajna takve predanosti, kako kažu naši sugovornici, možda je upravo u samoj težini ovog posla koji od svakog tko se njime bavi zahtijeva da ostane mlad. 


 – Još uvijek mi se događa da kad dođem na neku intervenciju kažem: »Joj, to nikad u životu nisam vidjela«. Svaki put nas nešto iznenadi i ovdje nikad nije dosadno, zaključuje dr. Miklaušić.