Hrvatska ima visok stupanj euriziranosti, većina građana štedi u eurima, pa je onda i većina kredita odobrena uz valutnu klauzulu u istoj valuti, što središnju banku obvezuje da čuva stabilan tečaj. Svaki pomak na tečajnici poremetio bi već ionako tanane kućne budžete, o državnom da ne govorimo, a ugrožena bi pri većim udarima bila i stabilnost domaćeg bankarskog sektora, iako je visokokapitaliziran i stoga neopasan kao potencijalno novo krizno žarište u Europi, u što ovih dana strane medije uvjerava guverner Vujčić. On stoga misli da bismo, što prije možemo, trebali uvesti euro, jer je vjera u kunu preslaba da bi to opravdalo njen dugoročni potencijal kao nacionalne valute.

Najčešće se ta sklonost hrvatskih građana da štede u stranim umjesto u domaćoj valuti pripisuje povijesnim razlozima, brojnim inflacijama i devalvacijama, koje su ljude navikle da kada je valuta u pitanju, strano ima prednost. Ni godine stabilnosti tečaja i cijena građane nisu u potpunosti uspjele uvjeriti da štedeći u domaćoj valuti neće izgubiti, štoviše, mogli su i zaraditi jer je tečajni rizik očito sveden na minimum, a kamate su bile više.

No, sredinom prošlog desetljeća bili smo u jednom periodu na dobrom putu da po prvi put kunska štednja premaši eursku. Povjerenje u središnju banku bilo je naraslo, poslovne banke obilato su davale kredite, stvarajući kod građana iluziju da im je i uz relativno niske prihode sve dostupno. Kako je rasla štednja u kunama, tako se povećao i udio kunskih kredita.

Odjednom se na trenutak učinilo da je moguće da Hrvatska svoju monetarnu suverenost realizira u pravom smislu te riječi: odvajanjem štednje i kredita od eurskog sidra otvorile bi se za našu središnju banku neslućene mogućnosti, a zapravo samo uobičajeni instrumenti monetarne politike koje nacionalne banke koje nemaju tečajno sidro provode; od upravljanja tečajem, kamatama, a onda i likvidnošću u užem i širem smislu, i na koncu najvažnije, do utjecaja koji monetarna politika može imati na realno gospodarstvo, zaposlenost i rast…

U našoj pak središnjoj banci misle da su sve to tlapnje i uvijek ističu da je, čim je došlo do globalne krize, odmah došlo i do bijega kunskih depozita, odnosno njihovog pretvaranja u eurske. Ipak, nije tako jednostavno. Jedno vrijeme, obzirom da se i euro našao u krizi, ljudi zapravo više uopće nisu znali u kojoj bi valuti držali svoje novčane viškove. To je bilo vrijeme preslagivanja koje je trebalo bolje iskoristiti.

Stvari su se i na globalnoj razini tada počele relativizirati, stare vrijednosti ljuljati, a nove se još nisu do kraja bile ukorijenile. Njemačke marke, kojoj su Hrvati tradicionalno bili skloni, naravno nije bilo, a njen supstitut euro načela je fiskalna i bankovna kriza u eurozoni, kao izravna posljedica činjenice da je eurozona daleko od optimalnog valutnog područja. No, nije se naglašavalo da je i to moguće, taj scenarij o budućnosti s kunom nije se previše vrtio. Ostali smo čuvati monetarnu stabilnost vezanu za euro. I dok je euro tonuo, mi smo ga se čvrsto držali, pa je jasno da onda i sada, kada su se prilike promijenile, a neke su i propuštene, snage za neki drugi pristup nema.