Kako se EU uključila u lov na Edwarda Snowdena, koji je razotkrio američku špijunažu eurodiplomata, i zašto u tom lovu nije prezala čak ni od otmice bolivijskog predsjedničkog aviona?

 – Šta ti misliš, trafikant, kako bi se lijepe naše vlasti ponijele da je avion bolivijskog predsjednika Eva Moralesa na povratku iz Moskve htio preletjet Hrvatsku?

– A zašto bi Morales uopće išao doma preko Hrvatske?

– Naprimjer zato što su mu neke članice Europske unije zabranile ulazak u njihov zračni prostor: Francuska, Italija, Portugal, Španjolska…

– Pa nije pilot blesav da leti preko Hrvatske, kad već zna da ne smije preko Italije. Mislim, možemo ga mi pustit, ali pitanje je: šta onda? Ne misli valjda lebdit iznad Jadrana do zadnje kapi kerozina…

– A ne misliš da bismo mogli postupit poput Austrijanaca, koji su ga natjerali na prinudno slijetanje u Beč?

– Možda bi to bilo diplomatski najelegantnije rješenje: da mu naši kažu neka izvoli aterirat na bečki aerodrom, kad ga već Austrijanci ljubazno zovu.

– Samo se ti zajebavaj, trafikant… Kako ne kužiš da je Hrvatska sada punopravna i odgovorna članica Europske unije, pa da se tako mora i ponašat?! Prema tome, Moralesu bismo morali ili zabranit korištenje našega neba ili ga primorat da sleti na Pleso.

– A zbog čega, molit ću lijepo?

– Zbog čega i ostali: zbog sumnje da se u njegovom avionu nalazi onaj američki zviždač Edward Snowden.

– I šta kad bismo ga prizemljili?

– Ne misliš valjda da bismo uputili poziv preko razglasa: »Moli se slijepi putnik Edward Snowden da se javi na šalter informacija!«?! Izvršio bi se, kao i u Beču, pretres aviona i ustanovilo bi se da u njemu nema nikakvog Snowdena.

– Pa ne mora to baš tako. Hrvatska bi kao punopravna i odgovorna članica Europske unije mogla otvoreno odbit sudjelovanje u lovu na čovjeka koji je otkrio kako Amerikanci špijuniraju čak i diplomatske misije europskih zemalja.

– Jesi li ti pri sebi, trafikant?

– Ja sam pri Europskoj uniji i kao njezin lojalan građanin imam pravo dijelit mišljenje predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza koji je u povodu Snowdenovih otkrića izjavio sljedeće: »Špijunske metode koje provodi SAD svojstvene su diktatorskim režimima. Slučaj Snowden nam pokazuje da SAD svoje bliske partnere, Njemačku na primjer, ali i čitavu EU, tretiraju kao neprijateljsku silu, i to je apsolutno neprihvatljivo.» Ili mišljenje gospođe Viviane Reding, europske povjerenice za pravdu i temeljna prava, koja kaže da »partneri ne špijuniraju jedan drugoga« i da »ne možemo pregovarati o velikom transatlantskom tržištu ukoliko postoje i najmanje sumnje da naši partneri provode špijunske aktivnosti protiv ureda naših pregovarača«.

– Bolje bi ti, trafikant, bilo da slušaš šta Viviane Reding govori o Josipu Perkoviću, a ne o Snowdenu!

– Šta sad uplićeš Perkovića?! Zbog njega – koliko znam – još uvijek ne pretresaju predsjedničke avione.

– A šta ti misliš: da se ne može dogodit da i Josipovićev ili Milanovićev zrakoplov prinudno sleti u Beč, zbog sumnje da se u njemu nalazi Perković? Pa onda fakat otkriju Perkovića, ali ne onoga kojeg traže…

– Kad se dogodi, pričat ćemo o tome. Sad govorimo o Snowdenu zbog kojega je de facto otet avion jednog predsjednika države. Kao da Europskoj uniji nije dovoljno poniženje što joj Ameri prisluškuju koga god se sjete, pa se još ide dodatno ponižavat time što zbog dodvoravanja Washingtonu krši sve diplomatske uzuse! Kako je moguće da Elmar Brok, šef eurounijskog vijeća za vanjske poslove izjavi da je američko špijuniranje »došlo do te dimenzije kakvu nikad ne bi mogao zamisliti da je moguća od jedne demokratske zemlje«, a da se onda na mig te »demokratske zemlje« čitava Europska unija uključi u lov na frajera koji je razotkrio tu »nezamislivu dimenziju špijuniranja«, ne libeći se pritom čak ni otmice Moralesova aviona i njegova 13 sati dugog zadržavanja u Beču?

– Otkud ti znaš, trafikant, šta bi se dogodilo da su Austrijanci kojim čudom pronašli Snowdena prerušena u Moralesovu stjuardesu?! Možda bi mu ponudili politički azil.

– Mo’š mislit!

– Pa zar onaj Nijemac što si ga maločas spomenuo, onaj predsjednik Europarlamenta Martin Schulz, na novinarsko pitanje da li bi Njemačka trebala prihvatit zahtjev američkog obavještajca za dobivanje azila, nije odgovorio kako »ima razumijevanja za takav zahtjev«?!

– Razumijevanja ima, ali azila – koliko vidim – nema. Isto tako bi se i Perković mogao spasit od uhidbenog naloga i od izručenja…

– Zašto sad ti uplićeš Perkovića u priču o Snowdenu?

– Zato što mi je palo na pamet da bi i Perković, kao i kolega mu Snowden, samo trebao zatražit azil i onda bit siguran da nikad neće završit u Njemačkoj.