Nekadašnja legenda suvremenog plesa i mimske umjetnosti, Josef Nadj, stigao je ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa s predstavom »Les Corbeaux« (Vrane). U suradnji sa saksofonistom i multi-instrumentalistom Akoshem Szelevenyijem, glazbenim prizivateljem različitih neobičnih načina ispuhivanja zraka iz puhačkih instrumenata i pronalaženjem ritma u šumovima sipke rijeke pijeska, Nadj se bavi sporim i grčevitim tijelom »stare vrane«, sa zadatkom akcijskog slikanja na pozornici. Glazbenost i mimska preciznost ovog istovremenog slikarskog, koreografskog i glazbenog putovanja veoma su velike, ali sami tragovi na papiru, ono što ostaje iza tijela uronjenog u sve veće crnilo (prema kraju Nadj se doslovce namače u bačvi tinte), ne ostavljaju dojam ni inovativnog ni likovno izazovnog scenskog postupka.

Muškost i ženskost za pamćenje

No zato je potpuna konceptualna i metodološka iznimka u odnosu na ostatak domaćeg programa Tjedna plesa bila predstava »Behind the Sun, he repeated, where everything is everything else« mladog koreografa Pavla Heidlera i performera Brune Isakovića. Dva muška tijela polako se pojavljuju iz potpunog mraka, zaokupljena vokalnim istraživanjem ponavljanja jednosložnih riječi te širokog spektra socijalnih uzdaha i uzvika. Glasovi uspostavljaju izrazito komički obojenu studiju (muškog) roda, studiju fizičke nerazdvojivosti glasa i tijela te brojnih interaktivnih momenata u kojima se glasovi/tijela susreću i isprepleću. Upravo je primjer zaigrane eksperimentalnosti ove predstave argument u prilog kulturne politike prema kojoj suvremeni ples ne mora biti manjinska umjetnost, dok su tople, naklone reakcije Heidlerove publike najbolji su dokaz da Tjedan plesa ima i gledateljski podmladak.

   Afričko-francuska koreografkinja i plesačica Julie Dossavi predstavila nam se jednako zanimljivim konceptualnim djelom, predstavljajući publici ključne muškarce svoje karijere, mahom uvjerene da znaju kako bi crnoputa Dossavi morala izgledati (kao prpošna seksualna radnica), kako bi se trebala ponašati (plesati ples nalik radu na štangi) i gdje je mjesto crnkinja na plesnoj sceni: u etno-plesovima Afrike ili u pop-zabavljaštvu. Tome nasuprot, Dossavi i njezino dvoje glazenih suradnika (pjevačica Moira i klavijaturist Olivier Olivier) pokazuju do koje se mjere jedna crnoputa žena može slatko nasmijati europskim rasističkim predrasudama i »bijelom« drilu koji joj je namijenila patrijarhalna kultura, pri tom tretirajući glazbu i ples kao nešto između protestnog vapaja i autentničnog užitka.

Prizivanje i izvrtanje melankolije

Crnom bojom, sada u značenju posvemašnje potištenosti, bavi se i Compagnie Thor s predstavom »Clear Tears/Troubled Waters« belgijskog koreografa Thierryja Smitsa. Njegovih sedam plesača iz letargičnih pokreta na zamračenoj pozornici polako prelaze u pronalaženje malih, pomičnih izvora svjetla, reflektora pred kojima zastaju i »napajaju« lice, kako bi vremenom preuzeli snagu za čitav niz simetrija i međusobnih dueta i terceta. Vrlo klasičan vokabular pokreta nadoknađuje se različitim aspektima pokretne scenografija svjetala te muziciranjem uživo.

   Predstava »Rocco« u izvedbi koreografske družine iz Amsterdama i koregrafa Emia Greca pročitala je boks u ključu queer estetike, dakle boksači su postavljeni kao zaljubljeni plesači u velikom, četvrtastom ringu, uvijek spremni jurnuti jedan drugome u klinč… zagrljaja. Uz mnogo namjerno pojačane sentimentalnosti na temu ružičastih bombona koji se dijele publici i francuskih poljubaca umjesto mračnog sporta razbijanja lica svog protivnika, predstava je u Zagrebu zdušno prihvaćena kao mala plesna pohvala gay-orijentaciji; manje kao umjetnički doseg festivala.

   Uz jaki oslonac na crno-bijele kontraste postavljena je i predstava »Ottetto« slovenskog koregrafa Iztoka Kovača. Riječ je o 16-minutnoj skladbi Igora Stravinskog iz 1923. godine, s time da predstava briše originalni poredak skladbe i ulazi u vizualnu razradu svake pojedine izdvojene glazbene dionice, usput raspravljajući i biografiju i umjetničku filozofiju Igora Stravinskog. Namjera je plesača odvratiti eksperimentalnom glazbeniku samo naizgled »kaotičnim« koreografskim ispadanjem iz očekivanja, zbog čega na sceni pratimo ljuljanje ogromnih lampi, čiji polagani njihaji stižu do ruku plesača u savršenom tajminog, dok provlačenje plesača ispod lampi djeluje kao rad s opasnim, neumitnim klatnom ili s glazbenim metronomom. Plesači su u stalnoj suigri s glazbenicima, a najzanimljiviji aspekt predstave jest dirigiranje posve tihoj, pa ipak »glazbeno obojenoj« publici na početku i kraju izvedbe.

Sezona u paklu

Znakovito je da su se tolike međunarodne predstave Tjedna suvremenog plesa ove godine bavile tamnim tonovima umjetničke i građanske nemoći, katkad u manjku svjetla ipak pronalazeći materijal za crtanje tintom, sarkazam ili humorne krikove. Kao što je zapisala aktivistica i ekologinja Rachel Carlson: »Što se više usredotočimo na minijaturna svjetla u tom beskonačnom prostranstvu sveopće tame, to je manja šansa da će nas obuzeti impuls bespomoćnosti, poznatiji i kao impuls destrukcije«.