U Cannes dolazim od svojih studentskih dana. U to vrijeme sam se bolje zabavljao nego danas, odgovara ne neizbježno pitanje slavni Roman Polanski koji je tijekom svoje duge i uspješne karijere bio čest gost na Azurnoj obali tijekom održavanja planetarno najvažnijeg filmskog festivala. 

  – Osim što sam bio mlađi, bio sam i nepoznat pa me nitko nije zaustavljao na ulici i tražio fotografiranje i autogram, kazuje redatelj. 

  Nakon »Pijanista« 2002. godine Polanski je ponovo u Cannesu s filmom u konkurenciji za Zlatnu palmu kao najvrjedniju filmsku nagradu nakon Oscara. 

  – Svaki filmaš želi doći u Cannes, ovo je istinska filmska meka, kaže francuski filmaš poljskog podrijetla ne skrivajući da mu i nakon pola stoljeća rada na filmu – debitirao je 1962. godine filmom »Nož u vodi« – nagrade i dalje gode. 

 Dovoljno star

– Nagrade su uvijek lijepa stvar, ugodno se osjećate kad vam netko kaže da ste dobro odradili svoj posao, uzbuđeni ste i sretni. U Cannesu sam prije desetak godina dobio Zlatnu palmu za »Pijanista«. Nisam ništa očekivao, vratio sam se u Pariz nakon premijere, a onda su me nazvali i rekli da se moram vratiti u Cannes. Mislio sam u sebi: Pa nije valjda da će mi dati nagradu za režiju? Dovoljno sam star da znam da mogu režirati. Bio sam jako sretan kad sam dobio Zlatnu palmu. Isto tako i kad je Harrison Ford preuzeo Oscara u moje ime za isti film. 

  A onda se nakon što je uhvatio malo zraka nakratko prisjetio i ne baš tako ugodnih trenutaka u inače velikoj i uspješnoj karijeri koja uključuje niz briljantnih filmova koji su važan dio filmske povijesti – »Kineska četvrt«, »Odbojnost«, »Rosemaryna beba«… 

  – Neka iskustva nisu baš bila ugodna, dapače, bila su grozna. Sjećam se recimo kako je »Stanar« bio loše primljen, kritika je film uništila, bio sam posramljen, a onda je kasnije postao kultni film pa sam opet bio sretan, s osmijehom govori Polanski. 

  Za razliku od »Pijanista«, ambicioznog, važnog i autoru vrlo intimnog i osobnog filma o holokaustu, njegov novi film »La Vennus a la fourrure « (Venera u krznu) je neusporedivo skromnija produkcija, tzv. »mali« film: jedna prostorija (kazališna pozornica) i samo dva lika. 

  – Znate što? To je bio moj san, oduvijek sam htio snimiti film s dvoje glumaca. Mnogi misle da je veliki izazov za redatelja raditi s malim brojem glumaca i minimalističkim elementima jer nemate previše kreativnog prostora, ali meni to ne predstavlja nikakav problem, dapače. To su osnove koje se uče još na akademiji. Moj prvi film »Nož u vodi« ima samo tri lika, sad sam konačno snimio film s dva lika. S dvadeset i tri godine odigrao sam svoju prvu ulogu u kazalištu u Poljskoj. Zbog toga i danas osjećam posebnu vezu s kazalištem, ta je odluka bila i pragmatične prirode jer kazalište mi doslovno daje više prostora, mogu biti kreativniji u radu s glumcima, prostorom, imam više opcija, otkriva Polanski zbog čega je priču iz sobe za audiciju, kako je originalno postavljena u romanu Sascher-Masocha, prebacio na kazališne daske u filmu. 

 Mali film, velika tema

Iako »mali«, film se bavi »velikim temama«: vezama i odnosima među ljudima, odnosima između žene i muškarca, profesionalnoj i inoj opsesiji, dominacijom nad drugima, seksualnim fantazijama i životnim strastima. Istovremeno zabavan, ali i suptilno uznemirujući film koji izaziva i smijeh i bol. 

  – Pa dobro, nije to baš tako ozbiljna i teška drama, kaže gotovo se braneći Polanski. 

  – Mislim da je ovaj film zapravo satira o seksizmu. Oni koji me poznaju znaju jako dobro da ja nisam takav, da to nisam ja i da ovaj film nije nikakva autobiografska drama ili neki ludi autorski hommage samom sebi. Osobno mislim da je danas sva ta društvena filozofija o odnosima između dva spola izgubila svoj osnovni smisao. Izjednačavanje spolova je po mom mišljenju glupo, muškarac i žena su različite jedinke i to je dobro. Imam osjećaj da prava romansa polako nestaje u današnjem svijetu. To je velika šteta. 

  Tijekom karijere Roman Polanski je često posezao za literarnim adaptacijama (»Rosemaryna beba«, »Macbeth«, »Stanar«, »Tessa«, »Oliver Twist«, »Pijanist«) što je slučaj i s njegovim najnovijim filmom »Venera u krznu« koji je inspiriran romanom Leopolda von Sacher-Masocha, austrijskog književnika čije je ovo i najpoznatije djelo. 

  – Izvor materijala nije mi važan, važan mi je samo rezultat. Nebitno je li izvor knjiga, predstava ili originalni scenarij. Kad ste iza kamere, film postaje vaš, vi ste odgovorni za sve, ako dobro odradite svoj posao, svi će vas tapštati po ramenu i govoriti kako ste talentirani i pametni, ako odradite loše, popljuvat će vas bez milosti. To je izazov u ovom poslu. Film je redateljev glas, autorov pečat. Nebitno koji je izvor iz kojega film crpi inspiraciju jer na kraju balade redatelj odgovara za svoj film. A najveći i najvažniji izazov je ne dosaditi gledateljima! Filmovi se rade za njih, kaže slavni filmaš.