Redatelj Lolić u prvi plan stavlja tekst i govor glumaca, koji se ponekad pretvara u deklamiranje, dok frontalno obraćanje publici djeluje nekako staromodno. Umjesto unutarnje transformacije, Othello doživljava tek površinsku, izvanjsku promjenu svoga karaktera
Na kraju dvadesetog Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci prikazan je Shakespeareov »Othello« u izvođenju beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta i u režiji Miloša Lolića. U usporedbi s ostalim predstavama koje su bile u konkurenciji ovogodišnjeg festivala, postavlja se pitanje je li uvrštavanje »Othella« bio pravi izbor? Osim što se u ovakvoj interpretaciji pretjerano ne uklapa u temu političkog kazališta, predstava JDP-a ne donosi ni neko novo čitanje klasičnog predloška, kao što je to primjerice »Miranda« Oskarasa Koršunovasa, pravljena prema Shakespeareovoj »Oluji«.
Ono čime redatelj Miloš Lolić i dramaturg Periša Perišić čine određeni pomak je naglašavanje teme drugosti u liku tamnoputa Othella, dok je i scenografski okvir Jasmine Holbus otvorio prostor za suvremenu interpretaciju. Međutim, unutar njega režija je ostala prilično klasična, kao i način glume, a ni kostimografija Marije Jelesijević nije najsretniji dio ovog uprizorenja. Kostimi, naime, ne korespondiraju s minimalističkom scenografijom, koja se temelji na velikim jednobojnim pokretnim paravanima, neonskom svjetlu i jakoj simbolici boja.
Pokretač radnje Jago
Miloš Lolić u prvi plan stavlja tekst i govor glumaca, koji se ponekad pretvara u deklamiranje, dok frontalno obraćanje publici djeluje nekako staromodno. U interpretaciji Vojina Ćetkovića, Othello manje prolazi kroz unutarnju metamorfozu, a više kroz onu izvanjsku sadržanu u gotovo banalnoj dosjetci promjene boje njegova lica. U početku, kao svojevrsni ironijski komentar na kazališne konvencije, Othellovo je lice premazano tamnom šminkom, koja ostavlja trag na Desdemoninom licu. S intenziviranjem Othellove ljubomore i bijesa, boja njegova lica postaje zelena, plava i na kraju zlatna. Umjesto unutarnje transformacije, Othello doživljava tek površinsku, izvanjsku promjenu svoga karaktera.
Razgovor o »Othellu« počeo je ukazivanjem Tajane Gašparović da redatelj Miloš Lolić predstavlja specifičnu pojavu među mlađim redateljima. On, naime, veliku pažnju posvećuje samome tekstu i glumcima.
– U predstavi »Othello« sve je reducirano – i scenografija i vizualni efekti. Redukcija se koristi kao poziv publici da zajedno s glumcima zarone u njihov govor. Lolić daje glumcima i prostor da izmaštaju svoje slike. U ovoj predstavi on »četvrti zid« propituje na zanimljiv način. Svi glumci su cijelo vrijeme na sceni, a Jago je osoba koja stalno komunicira s publikom. Time se postavlja pitanje gledatelja kao svjedoka. Dok neki prije Lolića nisu toliko na to obraćali pažnju, on naglašava to da je Othello crnac, čime propituje temu Drugog i drugačijeg – osvrnula se Gašparović.
Ravnatelj JDP-a Gorčin Stojanović također je rekqaoi da je Lolić redatelj koji mnogo polaže na govor, a zadržao se i na liku Jaga. Prema Stojanoviću, Jago koji utjelovljuje ljudske slabosti, zapravo nije psihopat, nego je duboko nesretna osoba. A kada nešto krene iz zla, onda se čovjeku razbije o glavu.
Glumac Vojin Ćetković, koji tumači Othella, prvi je put radio s Lolićem, i kazao je da su puno vremena proveli za stolom, radeći na tekstu. U svojoj interpretaciji lika htio je ući u nekoliko žanrova, a Ćetković ističe da je uživao u procesu rada. O ulozi Desdemone govorila je mlada Milena Živanović, studentica četvrte godine glume. U razgovor se uključio i kritičar Bojan Munjin, koji je rekao da »Othello« govori o metafizičkom zlu koje postoji, dok je Jagovo nasmijano zlo na kraju predstave nešto u čemu živimo. Publika je »Othella« ocijenila s 4.10, što je najmanja ocjena na ovogodišnjem festivalu.
U ovoj interpretaciji Othello i Desdemona na neki način postaju sporedni likovi, a predstava bi se slobodno mogla nazvati »Jago«. Od početka do kraja predstave, naime, glavni pokretač radnje je Jago u solidnoj interpretaciji Nikole Đurička. Neki teoretičari tumačili su da je Othello u biti plemenit, ali da ga uništava Jagov dijabolički intelekt. Drugi pak interpretatori smatraju da je Othellovo nepoznavanje samoga sebe, njegova egocentričnost, a ne Jagova intelektualna superiornost, upravo onaj razlog zbog kojega Othello pada u Jagovu zamku. Nakon svih tragedija koje je prouzročio svojom mržnjom, zlobom i zavišću, Jago na kraju predstave upućuje tek ciničan osmijeh, potvrđujući još jednom banalnost zla.
Ni parodija, ni tragedija
Problem Lolićeve predstave je u tome što ima parodijskih elemenata, a nije parodija, dok s druge strane nije dosljedno ni tragedija. U ovakvoj interpretaciji, mjestimično čak monotonoj i statičnoj, ne razaznaje se ni relacija ovog komada prema suvremenosti.
Glumačke kreacije bile su uglavnom korektne i ništa više od toga. Desdemonu glumi Milena Živanović, senator Brabanzio je Branislav Lečić, mletačkoga dužda igra Goran Daničić, Cassija Radovan Vujović, Jagovu ženu Emiliju Dubravka Kovjanić, a Cassijevu ženu Biancu Ljiljana Međeši. Roderigo je Nikola Rakočević, Lodovico Dubravko Jovanović, Montano Stefan Bundalo, Graziano Dejan Dedić te Herold Bane Jevtić.
