Iznimno zanimljiva i nadasve uspješna  reinterpretacija Shakespearove „Oluje“, pod naslovom „Miranda“ u izvedbi glumačkog dvojca –  Povilas Budrys i Airida Gintautaite – u režiji slavnog Oskarasa Koršunovasa na okruglom stolu nakon izvedbe dobila je niz komplimenata. Prava je šteta što u Rijeku nije pristigao i redatelj, spriječen kazališnim obavezama u Italiji, ali su voditeljica okruglog stola, Tajana Gašparović i dvoje litavskih glumaca, objasnili gledateljima postupak i svoje viđenje predstave.Između ostalo, rečeno je kako redatelj Koršunovas „Oluju“ ne vidi kao bajku već kao snažnu društvenu dramu, pri čemu se oslanja na Jana Kotta, po kojem je otok na koji je izgnan Prospero – teatar mundi. Za Koršunovasa, taj je otok stan u kojem u izolaciji živi otac i njegova hendikepirana kći. Stan je prepun knjiga – to je njihova jedina veza s realnim svijetom, a Miranda uvijek ispočetka želi slušati Shakespearovu „Oluju“ u kazivanju/igri njena oca… Tako njih dvoje – između sna i jave, zarobljini vlastitom maštom i nemogućnošću izlaska iz kruga izloacije – čekaju smrt…Glumci su objasnili kako je „Mirandu“ Koršunovas režirao nakon „Oluje“ što ju je postavio na Islandu, a s kojom nije bio zadovoljan. Neposredno nakon premijere, želio je komad raditi ponovo, ali na sasvim drugačiji način, pa je pozvao glumce Gradskog teatra iz Vilniusa da ga slijede u zamislima. Za njih dvoje to je bio izazov. Počeli su od slike koja se asocijativno pojavila u svijesti Povilasa Budrysa na prvi spomen ideja Koršunovasa o „Mirandi“  – sjetio se vlastitog oca koji je svake večeri u svojoj sobi pušio, pio i slušao radio. Na različitim asocijacijama sudionika predstave, nastali su mnogi detalji, rekao je Povilas Budrys.O svojoj ulozi kćerke, Mirande i Ariela, govorila je Airida Gintautaite, koja je objasnila i detalj s posezanjem za glazbom Čajkovskog iz „Labuđeg jezera“. Igor Ružić je naime, smatrao da toliko puta upotrebljavanu  glazbenu temu gotovo kičem, dok je Airida Gintautaite objasnila pozadinu asocijacije: -U zemljama SSSR-a na radiju se redovito svirala upravo ta glazba prije nego je bila objavljena vijest o smrti neke važne osobe iz političkog života. Tako su ljudi znali da se nešto dogodilo i prije službene objave vijesti, a u predstavi je motiv korišten kao najava smrti protagonista. Ali i kao vječna želja hendikepirane djevojke da bude balerina…Bojan Munjin ocijenio je predstavu vrhunskom glumačkom igrom koja briše granice između sna i jave, a publika ju je ocijenila s 4.40.

Motiv otoka

U dekonstrukciji Shakespearea i poigravanju elementima iz »Oluje« i drugih njegovih drama, Oskaras Koršunovas kreće od važnog motiva otoka, što i spominje u tekstu festivalske programske knjižice. Koršunovas podsjeća da se ljude često odvodilo na izolirane otoke, a takvih otoka za »neprilagođene« bilo je posvuda.

Sovjetski Savez, primjerice, imao je cijele regije pustih otoka na kojima su završili neki od značajnih kreativaca. 

  Ovo je važno spomenuti zbog konteksta same predstave, koja je postavljena kao aluzija na vrijeme kada su se nepoćudni intelektualci i umjetnici deportirali u gulage.

Kao i za Prospera, za njih su posebno važnu ulogu imale knjige koje su im u strašnim okolnostima represivnog režima pružale utočište i omogućavale duhovni opstanak.

Zakašnjeli poziv

U ovoj dramatizaciji naglasak je stavljen na lik Mirande, koji je sadržan i u naslovu predstave, kao podsjetnik da je nju kreirao Prospero. U tom smislu Miranda u ovakvoj interpretaciji i nije toliko lik, koliko Prosperova umjetnička kreacija kojom se opire društveno-političkom kontekstu koji ubija kreativnost i duhovnost. 

  U predstavi je Miranda, koju dojmljivo utjelovljuje Airida Gintautaite, prikazana kao fizički i psihički hendikepirana osoba, koja u potpunosti ovisi o ocu, kojega je kao i niz drugih likova utjelovio izvrsni Povilas Budrys.

Čitanjem i igranjem »Oluje« oni kreiraju svoj imaginarni svijet u kojemu čuda postaju moguća. Mirandina fascinacija baletnom izvedbom na televiziji i figuricom balerine na kraju predstave pretvara se u samrtni ples bijelog labuda. 

  Poznate motive iz Shakespeareove »Oluje«, kao i sâm tekst, Koršunovas dekonstruira i povezuje u nove značenjske sklopove. Osim motiva knjiga, tu je i detalj šahovske ploče, što je asocijacija na peti čin »Oluje« u kojemu Miranda igra šah s Ferdinandom, a šahovska igra koja završava matom, kako navodi Kott, postaje posljednje kraljoubojstvo u »Oluji«.

U potresnoj završnici »Mirande« Prospero umire, što se može shvatiti kao hommage svim stradalim umjetnicima i intelektualcima u totalitarnim sustavima, ali i kao ne baš optimističan komentar današnjega svijeta u kojemu svjedočimo agoniji kulture. Zvonjava telefona na samome kraju predstave poziv je koji prekasno stiže…