Godinama nagomilavane obiteljske traume i tajne isplivat će na površinu tijekom samo jedne noći, nakon povratka glavne junakinje Katarine Pavković u Osijek. Smrt njene majke vrijeme je za suočavanje s istinom i vlastitim identitetom, što na kraju dovodi do emotivne katarze
RIJEKA U hrvatskom kazalištu već se podulje vrijeme nije dogodila predstava koja u svom teatarskom totalitetu zahvaća i odražava totalitet života samoga. Obiteljska saga “Unterstadt” (osječka četvrt Donji grad), koju je prema istoimenom romanu Ivane Šojat Kuči u HNK Osijek postavio Zlatko Sviben, primjer je totalnog teatra u kojemu je svaki segment uprizorenja pomno promišljen. U riječkoj izvedbi korišten je izvanjski prostor HNK Ivana pl. Zajca, gdje su gledatelje dočekali ideološki simboli i parole iz prošlih vremena, a u kazalište su ušli kroz ulaz s natpisom “Logor Krndija”. I neki sporedni prostori koji vode u gledalište pretvoreni su u prizorište, dok su gledatelji snimljeni kamerom i sami postali dijelom jezovite atmosfere odvođenja ljudi u logore smrti..
Prepuno kazalište, tihi žagor publike prije, a dugi, dugi aplauz nakon izvedbe, označili su početak Festivala malih scena s osječkom predstavom »Unterstadt«, kojoj je festivalska publika u gledalištu HNK Ivana pl. Zajca u četvrtak, dodijelila visoku ocjenu 4.72!Sve sami komplimenti čuli su se i na okruglom stolu, nakon predstave, održanom u Foyeru kazališta, gdje se okupio čitav ansambl i oni gledatelji koji su ih željeli vidjeti u privatnom izdanju – bez kostima i šminke. Razgovor je vodila Tajana Gašparović, koja je pohvalila način na koji je Zlatko Sviben režirao predstavu, tvrdeći da tako danas u Hrvatskoj više nitko ne radi, kao da je vrijeme totalnog teatra duboka prošlost:– Zlatko Sviben je majstor totalnog teatra, a ovom je prilikom u predstavu uveo i živu filmsku snimku, otvarajući publici prostore sjećanja sa svih strana. Dramatizirajući istoimeni nagrađeni roman Ivane Šojat-Kuči, on se (za današnje vrijeme vrlo hrabro) upustio u melodramu ne libeći se plemenitog patosa, i to u drami s pjevanjem, u kojoj pojedinim scena pristupa i na kabaretski način. Nakon odgledane predstave nameće mi se sjećanje na jednu davnu, riječku sagu o gradu – »Vježbanje života« – pa pitam Zlatka Svibena odakle krenula ideja za »Unterstadt«? – otvorila je razgovor Tajana Gašparović.Sviben je potvrdio svoju fascinaciju romanom Nedjeljka Fabrija i duboko urezano sjećanje na riječku predstavu: – To je bila saga o gradu, i zaista je imala utjecaj na moj rad mnogo godina kasnije na ovom osječkom romanu koji je, međutim, prije saga o obitelji. U romanu sam potcrtao fotografiju kao okosnicu, pa je predstava rađena u žanru »obiteljskog albuma«. To jest melodramatski pristup, ali i jedini način da Katarina shvati razloge zbog kojih je njena obitelj krila svoju povijest i korijene, i da im to oprosti. Prvenstveno oprosti majci, od koje se otuđila.U predstavu smo involvirali i povijest osječkog kazališta – zato se spominje Žanka Stokić koja je glumačku karijeru počela upravo u osječkom teatru; govorimo o Veljku Maričiću koji je također igrao u tom kazalištu… to su detalji kojih nema u romanu, ali smo ih stavili u dramatizaciju jer smo tako povezali neke činjenice koje su nam bile važne za predstavu. Također nam je bio važan »esekerski« govor ondašnjih osječkih folksdojčera, a koji je današnja Njemačka priznala kao dijalekt iako njime možda još govori jedan jedini čovjek… objasnio je Sviben.O svojim ulogama govorile su dvije glumice, protagonistice glavnih uloga u predstavi. Branka Cvitković, ulozi Jozefine, gošća je osječkog ansambla. Svi likovi u predstavi imaju biografiju osim njenog, da bi se na kraju otkrila i Jozefinina tajna: – To je opasan dramaturški zaokret, hod po žici, u koji sam se upustila jer mi je bio zaista izazovan. I sama sam se iznenadila kako sam se dobro razumjela s Jozefinom, rekla je Branka Cvitković.Sandra Lončarić Tankosić koja igra Katarinu, nadovezala se na niz reagiranja iz publike, koja su govorila o pitanjima što ih postavlja predstava, zaključujući da njena Katarine govori o moći praštanja: – Publika intuitivno razumije koliko je ta moć praštanja važna, i ja to osjećam na sceni, rekla je.Dr. Darko Gašparović je govorio o misiji kazališta kao čuvaru kolektivnog sjećanja, svijesti o zajedništvu u ratu i miru, dobru i zlu… Ova predstava nastaje oko (kako je rekao Roberto Ciuli) moći kazališta da nevidljive stvari učini vidljivima, a uči nas da mislimo bez predrasuda, da razmišljamo i o stvarima kojih se grozimo, da ne mrzimo i znamo oprostiti…Bojan Munjin je pak aktualizirao pitanje kolektivne memorije, smatrajući da predstava postavlja pitanje o tome jesmo li nakon sve te patnje bolji ljudi?– Andrićeva tvrdnja da su »ljudi na ovim prostorima kadri ili trpiti bol ili ju zadavati« nije daleko od današnjeg stanja stvari. Pitanje ove predstave je i što možemo naučiti iz bliže prošlosti, pa i iz patnje! Tristo i pedeset tisuća Nijemaca je nakon Drugog svjetskog rata ubijeno, stavljeno u radne logore i protjerano s naših prostora. A o tome se i dalje šuti! – rekao je Munjin, a na njegovo se razmišljanje nadovezalo još nekoliko sudionika okruglog stola, pa je zaključeno da je to također bilo etničko čišćenje za koje nitko nije odgovarao, a potisnuta sjećanja i prešućena povijest ne vode ni pomirenju, ni oprostu. Zato su ovakve predstave, koje govore o bolnim temama – dragocjene.
Svjetlana HRIBAR
. Iz opsežnog romana Ivane Šojat Kuči, koji je dramatizirala Nives Madunić Barišić, redatelj Zlatko Sviben i dramaturg Bojan Marotti izdvojili su fragmente, koje nadograđuju književnim (Miroslav Krleža) i filmskim citatima, kao i dokumentarnom građom kojom predstava “Unterstadt” postaje zanimljivim primjerom povezivanja fakta i fikcije. U svojem romanu Šojat Kuči dotaknula se jedne tabu teme, ispričavši priču o četiri generacije obitelji osječkih Nijemaca od početka do kraja 20. stoljeća. Riječ je o prešućivanom dijelu povijesti, koji pokazuje svu složenost društveno-političkih okolnosti i ideoloških utjecaja koji se prelamaju na leđima pojedinaca čiji se životni izbor često svodi na to čiju će stranu odabrati.
Godinama nagomilavane obiteljske traume i tajne isplivat će na površinu tijekom samo jedne noći, nakon povratka glavne junakinje Katarine Pavković u Osijek. Smrt njene majke vrijeme je za suočavanje s istinom i vlastitim identitetom, što na kraju dovodi do emotivne katarze. Da bi priča uopće bila ispričana ključan je lik Jozefine Bittner, “gospođe iz švajneraja”, tragičnoga lika koji uz poneku sačuvanu fotografiju još jedini čuva memoriju na prošla zbivanja. Izvanredna glumačka suigra Sandre Lončarić Tankosić, koja je utjelovila Katarinu, i Branke Cvitković kao Jozefine prepuna je emotivnog naboja koji u finalu predstave doživljava melodramatski vrhunac i osjećaj tragičkog pročišćenja, čemu je pridonijela i sugestivna glazba Igora Valerija.
U svom režijskom pristupu Zlatko Sviben nimalo slučajno ne uspostavlja intermedijalni dijalog kazališta s filmom i fotografijom. Završni citat Rolanda Barthesa o fotografiji kao jedinom svjedočanstvu, svojevrsni je lajtmotiv predstave “Unterstadt”, koji je prisutan u obliku arhivske građe, ali i tijekom same izvedbe u “zaleđenim kadrovima” i fingiranju fotografskih snimaka. Snimanje glumaca kamerom i filmski materijal, djelomično dokumentaran, pojačavaju ideju fotografije i slike kao čuvarice sjećanja. S tematskom razinom romana i predstave izvanredno korespondira i scenografija Miljenka Sekulića, koji je univerzum ovog polifonog djela sveo na simboliku tračnica, odnosno vlakova i vagona koji simboliziraju odlaske i povratke, ali i odvođenja u logore iz kojih se mnogi više nikad nisu vratili. Uz tračnice, tu su i fragmenti kuća koje se razdvajaju i iznova spajaju, najčešće ipak simbolizirajući razorene obitelji i domove ili “kuće duhova” dugačke povorke tragično preminulih predaka.
Riječka publika dugačkim je pljeskom ispratila sjajan i mnogobrojan osječki ansambl, iz kojega se izdvajaju i Jasna Odorčić, Tatjana Bertok-Zupković, Aleksandar Bogdanović, Miroslav Čabraja, Mladen Vujčić, Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić, Radoslava Mrkšić, Vladimir Tintor i drugi. Spomenimo i Petru Blašković u ulozi Anđela – poslanika fotografija koji nevidljivo vuče konce zbivanja i sudbina likova.
