Danas, kad bih trebao biti sretan zbog visokog jubileja, entuzijazam splašnjava. Unatoč svim naporima i uzletima proteklih godina, moram reći da mi nikad nije bilo teže sastaviti program. Jer, ako je rastao festival, prvih su petnaestak godina rasla i sredstva. Posljednja četiri saziva novaca je malo, a ove godine najmanje. Gotovo se činilo nemogućim s takvim iznosom pokrenuti Festival. 

  U više sam navrata bio na rubu odustajanja – pratim mnoge festivale u Europi i znam s kakvim fondovima raspolažu. Ja, međutim, kao da radim svoj privatni festival! Moljakam moje kazališne prijatelje da spuste cijene svojih predstava, obećavam da će to biti »samo ovaj put« i tako iz godine u godinu… 

  Znam da su vremena teška. Ni drugim sredinama ne cvatu ruže. Ali kad neki festival dođe do određenog nivoa, mislim da bi barem taj nivo trebalo održavati, ne smanjivati sredstva a time i uvjete rada, ako ih se već ne može poboljšavati većim financijskim okvirom. Pritom, svake godine ispočetka, do posljednjeg trenutka ne znam hoće li novac stići na vrijeme. A gostujućim ansamblima treba platiti i to ne »jednoga dana«, već odmah, čim stignu u Rijeku… 

  Iz godine u godinu muče me isti problemi i već godinama tražim mladog čovjeka kojeg ću upoznati s ljudima koji vode kazališta u regiji i izvan nje, s kojima sam u ime riječkog Festivala razvio duboko kolegijalne odnose i koji me pozivaju na svoje premijere kao dragog gosta. Znam da je svatko zamjenjiv – uvijek će se naći netko tko će preuzeti vodstvo festivala – ali treba održati razinu koja je tijekom dva desetljeća dosegnuta! 

  U ovaj je Festival uloženo jako mnogo energije i znanja – znam da to određeni broj ljudi, koji su prava kazališna publika, cijeni – zato mi je žao kad vidim da upravo ti ljudi više ne mogu slijediti porast cijena ulaznica. Nekada bi »kompleti« za više od pola gledališta planuli prvoga dana! Danas je takvih koji si mogu priuštiti ulaznice za sve predstave – sve manje. Znam da neki ljudi štede čitavu godinu da bi mogli pogledati nekoliko predstava i da vrlo pažljivo biraju koje će to biti. Za takve ljude ja radim Festival i zaista mi je žao što im ulaznice nisu dostupne. 

  Ali svake godine manji budžet prisiljava me da podižem cijene ulaznica. Alternativa je – odustati! A ja znam, ako jednom odustanem, teško će biti krenuti ispočetka… 

  Zato sve svoje snage i znanje ulažem u ovaj festival, svake godine ispočetka strepeći za izvedbe i reakcije publike. Iako sam ja sve te predtave gledao, na festivalu se osjećam kao da ih gledam prvi put – osluškujem gledalište, pratim svaku reakciju publike, kao i svaki pokret kolega na pozornici. Nerado pričam o novcu i naporima koje s malim brojem suradnika poduzimam kako bi festival opstao jer je govoriti o tome besmisleno. I ove sam godine od nekih izvrsnih predstava morao odustati jer nam je njihova cijena naprosto izvan dohvata. A silno mi je žao što ih riječka publika – neće vidjeti! S druge strane moram reći da kroz dvadeset godina, ovaj festival nije bio ni kunu u gubitku! 

  A čini mi se da je sve počelo – jučer… Jako mi nedostaje Dalibor Foretić s kojim sam krenuo u ovu festivalsku avanturu. On je bio čovjek s kojim sam se našao na istoj valnoj dužini – dok živim sjećat ću se naših razgovora, a za mnogo što nam nisu bile potrebne ni riječi – razumjeli smo se i bez razgovora… Dalibor Foretić na početku i Hrvoje Ivanković do danas, samozatajni ljudi ali pravi poznavatelji i zaljubljenici u teatar, najznačajniji su moji suradnici u 20-godišnjoj povijesti Festivala. 

  U gradu koji ima samo jedno kazalište, ovaj festival je jedini prozor u svijet onim gledateljima koji žele znati što se događa izvan Rijeke. U tom kontekstu moram reći da mi je neizmjerno žao što je besparica ugasila rad HKD Teatra, koji je tijekom dvadeset godina rada napravio nekoliko vrhunskih predstava, koje će ostati upisane u povijest riječkog kazališta. Spomenimo samo Ionescovu »Ćelavu pjevačicu«, koja je u režiji Laryja Zappije izvedena na prvom festivalu malih scena 1994. godine, a i danas se igra, uvijek pred rasprodanim gledalištem…