To je, ukratko, sažetak onoga što se govorilo na tribini o kulturnim vijećima u zagrebačkom Kulturno-informatovnom centru, a kojom se pokušala umanjiti manjkavost kvalitetne javne rasprave o načinima odlučivanja u kulturi. 

  Europske prakse

Na tribini koju je moderirala Danijela Stanojević govorili su profesor Sanjin Dragojević i Nina Obuljen iz Instituta za međunarodne odnose (bivša državna tajnica u Ministarstvu kulture za vrijeme mandata Bože Biškupića) te ravnateljica Male scene Vitomira Lončar, predstavljena kao »alfa i omega svih novijih promjena vezanih za kazalište«. 

   Upravo je Vitomira Lončar najizravnije dijagnosticirala probleme kulture u Hrvatskoj. 

   – Imamo jako »plitak bazen«, eksperata je jako malo, a sukob interesa je jako velik, rekla je. 

   Zanimljivo je bilo čuti primjere boljih europskih praksi koje je predstavio Sanjin Dragojević. Njegov opis mehanizma odlučivanja u kulturi u Engleskoj i Skandinaviji zvučao je, u usporedbi s hrvatskim stanjem, kao divna utopija. Dok primjerice, u Engleskoj kulturna vijeća imaju mandat od sredine jednog izbornog razdoblja do sredine drugog, a pojedini članovi vijeća rotiraju se svake dvije godine kako bi se izbjeglo stvaranje i razvijanje »klika«, u Hrvatskoj su ona vezana za smjenu vlasti. Međutim, Vitomira Lončar smatra da problem čak i nije u incestuoznom odnosu kulture i politike. 

   – Kod nas su problem moćne interesne skupine koje »vedre i oblače« kulturom, a često nisu izravno vezane za određenu političku stranku, rekla je Lončar. 

  Uopćeni zaključci

Rasprava o kulturnim vijećima nadovezuje se na prošlogodišnju objavu teksta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturnim vijećima, koji je samo kraće vrijeme bio predmetom »internetskog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću« na webu Ministarstva kulture. Inače, na ograničeno vrijeme internetskog savjetovanja i njegovu nevidljivost žalili su se i sudionici drugih takvih rasprava o zakonima iz područja kulture. 

   Dio »zainteresirane javnosti«, alarmirane mogućnošću da taj zakon omogući sukob interesa, nije se slagao s nekim pojedinostima u tome tekstu, koji je usprkos tome pušten u redovnu proceduru. 

   Iako je nezadovoljstvo određenim odlukama kulturnih vijeća stalni predmet rasprava na društvenim mrežama, gdje se živo analizira raspodjela financijskih sredstava projektima u raznim poljima kulture – od tiskanja knjiga do kazališnih gostovanja – tribina u KIC-u nije zabilježila izdašniju posjećenost, a njezini su zaključci bili »stari« i vrlo uopćeni: Ministarstvo kulture pati od akutne zatvorenosti prema kulturnoj javnosti, internetsko savjetovanje doima se površnijim od intenzivnih, dugotrajnih rasprava »u Biškupićevo doba«, a nesrazmjerno »škrto« financiranje nezavisne kulture valja privesti kraju.