San Candideove noći

No Voltaireovo rastakanje granica pustolovnog romana još uvijek nije putokaz prema sapunici (kao što to nisu ni »Don Quijote« ni »Forest Gump«, opet govoreći o protagonistima koji krenu u šetnjicu, a završe popravljajući svijet). U režiji Krešimira Dolenčića, dotjerana predvidljivost i predvidljiva dotjeranost »Candidea« uskraćuju gledatelima upravo taj originalni postupak neprestanog jezičnog, kompozicijskog, pa i stilskog iznenađivanja publike, kao i s njime povezan prevratnički smijeh. Na pozornici su (samo) grimase, maske, raskošne kape, jastuci i ukrasi, a ne ubodi neočekivanog ismijavanja. Nijedna replika više nikoga ne boli i ne pogađa, zvučeći prije kao masni vic u tonalitetu »zamamnih guzova« (o kojima se opetovano i neumorno pjeva u predstavi), nego kao politička optužnica. Candide glumca Enesa Vejzovića ulazi u predstavu u neuprljanoj bijeloj pidžamici i baca se na veliki zlatni jastuk, a u istoj pidžamici, tek s nešto manjim jastukom, ujedno i završava izvedbu, uokvirenu tek kao »ružan san«. Ma kakvo ljudsko stradanje: treba se samo bolje namjestiti na jastuku, poručuje izvedba. Smak smijeta uvijek se može i prespavati. Ali nije to šala na račun pretjerane količine katastrofa na koju smo navikli: upravo suprotno. 

   U ovom se »Candideu« sniva bez ikakvog raskoraka s javom. Stolovi i stolci ponekad se, doduše, malo zatresu iznad pozornice, ali vrlo brzo sve se vraća u dobru staru slikovnicu s raskošnim kostimićima, bez i najmanje namjere otkrivanja aktualnog vjerskog i svjetovnog licemjerja – i to baš u kazališnoj zgradi koja je prije par mjeseci pretrpjela klasičan primjer i političke i vjerske cenzure svog plakata. Srećom, pojedine glumice, prvenstveno Jelena Miholjević, igraju sadašnji trenutak društvene korupcije i užasa, a ne samo »dopadljivu čitankicu« s dalekim sjećanjem na Voltairea. Miholjević igra ženu zarobljenu u kolicima blagajne čija jedina preostala ruka nastavlja naplaćivati robu (bez obje noge i bez jedne ruke ostala je u pokušaju bijega s posla blagajnice velikog supermarketa), radeći za gospodara sviju trgovačkih centara. Taj se megatajkun ljulja scenom u izvedbi Franje Dijaka, odjevenog u gromade scenske spužve i neukaljane bijele čizmice, ponosno ističući koliko uživa u svoje tri jahte/mezicimce te izdaleka, ali samo izdaleka, podsjećajući lica u publici s kojima sam razgovarala na javni profil Horvatinčića. Siniša Ružić igra crkvenu inkviziciju kao neku vrstu rockerskog spektakla, navlačeći kostim i gard Elvisa Presleyja (s obaveznim pjevanjem), a tu je mnogo zlata i šljokica te jednometarski mikrofon u Ružićevoj ruci. Spomenuta »kritika« crkve toliko je bezuba i općenita da bismo je mogli lako zamijeniti za uobičajenu holivudizaciju i pozlatu svekolikog crkvenog nedjeljnog programa. Scenski pokret po svim su pravilima sapunica i varijetea, bez ijedne inovativnije geste, rekla bih čak »u glibu klišeja«, radile Maja Marjančić i cirkuska umjetnica Iva Peter Dragan. 

  Puno lakih nota

Lik Candidea u glumačkoj interpretaciji Enesa Vejzovića hoda scenom širom raširenih zjenica, s posve istim izrazom lica tijekom dvosatne predstave, što je možda dobra gimnastička vježba, ali negdje je nestala uloga. Nataša Janjić Lokas počinje se igrati i stvarati lik svoje Cunegonde tek na samom završetku izvedbe, kad ljutito nabraja naslove domaćih pop-hitića u stilu »Tri sam ti zime šaptala ime«, uvrijeđena što je Candide oklijeva zaprositi. Treba pohvaliti Duška Valentića kao čvrsto, nepokolebljivo uvjerenog i isto toliko promiskuitetnog optimista Panglossa, Barbaru Nolu kao izmučenu papinu kćerku (Staricu) i kvazianđeosku prikazu (dakako, scenski podržanu obiljem lampica i perja, omiljenih Dolenčićevih rekvizita) te Ankicu Dobrić koja se kao Paquette i kraljica Eldorada gorko šali sa žalostivim utrškom svojih seksualnih usluga. Tu su i Mirjana Majurec (Mladenka, Markiza), Đorđe Kukuljica (Issakar, Čovjek na povodcu, brat Giroflée) te Janko Rakoš (Bugarin, Mornar, Jezuit, Cacambo). Od glumaca se uglavnom očekivala stripovska dubina reakcija i dekorativnost, pa se takva plošnost i dobila. Stječe se dojam kao da je predstavu režirao Pangloss ili osoba koja ne vjeruje ni u kritiku ni u umjetnički eksperiment, ali zato pokazuje duboku sućut prema ljudskom eskapizmu, kao i prema zanatskoj sigurnosti žanrovskih »ladica«. Ističem da takav pristup ne djeluje utješno.

Naprotiv, predstava ostavlja dojam bogataške kuće koja je čvrsto zatvorila, pače zaključala svoja vrata da je ne bi uzemiravao nered na ulicama. To ne znači da je za tim »optimističnim stolom« ugodno ili sigurno. Ali barem se ekipa Gavelline predstave može pretvarati da je nepravda tek snomorica, a ne stvarnost.