Silvija Šesto: Književnici za djecu odličan su materijal za eksploataciju

Licemjerje koje se provlači kroz sve pore društva iskazalo se na najtransparentniji način. Indikativno je svojevrsno posrnuće ministarstva koji preispituje ne samo mene, već i devetogodišnje razdoblje odluka stučne javnosti, učiteljica, knjižničarki, generacije mladih čitatelja koji su već odrasli 

Puno je povoda za razgovor sa Silvijom Šesto: ta produktivna spisateljica koja je nedavno izabrana za predsjednicu Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, ovogodišnja dobitnica nagrade »Grigor Vitez«, već godinama predano radi na poboljšanju statusa pisaca u društvu, a aktivističku »notu« svojoj biografiji dala je istupanjem protiv suptilne krađe autorskih djela, što je godinama nekažnjeno provode izdavači udžbenika, neovlašteno »posuđujući« ulomke iz većih književnih djela, ne nudeći autorima ni honorar, ni informaciju o tome da su uvršteni u udžbenike.

Kulturnim klubom »O’grada« oživjela je društveno uspavanu zagrebačku Kustošiju, a bujan i zanimljiv program kluba odjekuje i šire, pružajući primjer kako se vlastitim snagama, s puno volje i predanosti, mogu napraviti značajne stvari za kulturu. 

  No, ovi su razlozi bačeni u sjenu nedavnom aferom koja je buknula oko njezina romana za djecu »Bum Tomica 1«. Taj je lektirni naslov, napadnut od Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti »Blaženi Alojzije Stepinac«, u medijima glasno »prokazan« kao pornografija za djecu. 

  Na te je optužbe reagiralo i Ministarstvo obrazovanja, osnovavši posebno povjerenstvo za izradu stručnog mišljenja o prikladnosti knjige »Bum Tomica 1«.

No Povjerenstvo Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO) ocijenilo je danas da se knjiga Silvije Šesto »Bum Tomica 1« opravdano nalazi na popisu lektire za 4. razred osnovne škole.

 Uspješna ste i priznata autorica za djecu. Ipak, što konkretno znači taj uspjeh? Živite li dobro od pisanja, u Hrvatskoj, danas?

  – Pomalo otrcano zvuči kako živim za pisanje, a ne od pisanja, no doista je tako. Ne smatram knjigu robom, a kako nisam ni sebe više cijenila u položaju roba preuzela sam proces realizacije knjige od rukopisa do promocije. Tako imam pod kontrolom sva slova, sve riječi, slobodna sam darivati knjige, činiti s njima što god želim. Uživam u potpunoj slobodi, putovanju čiju sam rutu sama odredila. Povremeni vjetrovi i oluje dobrodošli su kao i bonace.  

Raščistiti trgovinu

Vaš izbor na čelo udruženja spisatelja za djecu i mlade nije nikog iznenadio. Možete li izdvojiti nekoliko prioriteta iz vašeg programa – na čemu ćete u svom mandatu inzistirati, koji su vam prioriteti?

  – S obzirom da sam inicirala udruženje odlučila sam revitalizirati neke aktivnosti. Želim prvenstveno raščistiti trgovinu i istjerati stvari na civilizacijsku razinu, a potom pozitivno, u nepomućenom prijateljstvu i s izdavačima ostvariti ideju promocije književnosti za djecu i mlade. Programa je puno, za sada krećemo ab ovo, financijski smo praktički na nuli, no dovoljan broj entuzijasta veseli i ulijeva nadu.   U tijeku je rješavanje problema obeštećenja autora za »posudbu dijelova djela« u školskim knjigama, dogovor oko jedinstvenog budućeg obeštećenja, pridonijeli smo i na neki način pogurali javnu posudbu, krećemo u suradnji s kazalištem s projektom »Desetka lajk« u međunarodnu suradnju, a planiramo, s obzirom da nemamo dostatna sredstva, neke projekte sa srodnim udrugama i književnim manifestacijama.   Postavljamo web koji će biti pomalo neobičan u odnosu na slična udruženja, temeljen na intenzivnoj komunkaciji među članstvom. U nekim ćemo segmentima riskirati pravo na korist pravice, a to se pogotovo odnosi na institut »tajne ugovora« koji je posebno pogodan ljudima loših namjera. Nadamo se kako će pozitivnim akcijama isti ustuknuti zauvijek.   Želja nam je, također, da umrežimo pisce cijele Hrvatske, jer Zagreb nije Hrvatska. Na tome ćemo inzistirati i kroz realizaciju programa »Festivala lektira«. 

 Jesu li pisci za djecu diskriminirani u odnosu na pisce za odrasle, kako se često može čuti od autora?

  – Diskriminirani su u onoj mjeri koliko su odličan materijal za eksploataciju. Često se veliki izdavači, što je razumljivo u tržišnoj utrci, »služe« autorima lektirnih naslova kako bi prodrli u škole i ponudili paket aranžmane tipa gostovanje pisca + lektira + školski udžbenici + suportiranje školskog lista. Navade su to svima znane, no u svemu tome ponajmanje satisfakcije ima autor. S druge pak strane, malo je autora koji će riskirati otpor naspram egzistencije, razumijem, no ne mirim se. Čast i dostojanstvo brani se pojedinačno.  

Prostor slobode

Koja je vaša strategija u borbi protiv ove diskriminacije? Mislim na »O’gradu« i aktivnosti vezane uz nju.

  – »O’grada« je prostor slobode, druženja slobodnih ljudi, razmjene strasti u kreaciji. Zapravo, kad se okrenem mogla bih reći da oduvijek tako i živim. Volim pripadati svojem dvorištu, uzgajati svoje biljke, voćke, cvijeće. Tko želi doći, probati plodove, omirisati ruže, ostaviti trag, dobrodošao je. 

 Što je s medijma? Posvećuje li se književnosti za djecu dovoljno pažnje, ili interes naraste samo kad se pojavi kakav skandal, poput onog za tobožnje opscenosti u lektirnom naslovu »Bum Tomica«?

  – Nažalost, medijsko praćenje produkcije književnosti za djecu i mlade ravno je nuli. Nije ništa bolje ni s književnošću za odrasle. Postoji pojam takozvane medijski nevidljive i vidljive književnosti. No, prije ili kasnije, veliki promet istroši najfrekventnije, dok prave vrijednosti povučene čekaju svoje vrijeme. 

 Ako se može izvući ikakav zaključak o tome što se događalo oko »Bum Tomice«, koji bi to bio? Jeste li kroz ovo iskustvo stekli kakav novi uvid u opće društveno i kulturno stanje u HR?

  – Zanimljivo je čitati komentare i prolaziti kroz osjećaje zadovoljstva, jeze, tuge, ushita, no nikad čuđenja. Upravo to licemjerje koje se provlači kroz sve pore društva iskazalo se na najtransparentniji način. Uvrede koje su upućene ad hominem kroz medij teksta koji je prije jedanaest godina (2002) prošao ruke jedne od najcijenjenijih urednica, objavljen i od prvog dana bio vrlo čitan, odbijaju se od mene kao strano tijelo, no indikativno je svojevrsno posrnuće ministarstva koji preispituje ne samo mene, već i devetogodišnje razdoblje odluka stučne javnosti, učiteljica, knjižničarki, generacije mladih čitatelja koji su već odrasli.   Dijelovi mog teksta poslužili su za jalovu kampanjicu i daljnji obračun jedne kvazi rodoljubno patronažne no ambiciozne političke strančice, oko pitanja zdravstvenog odgoja s ministrom, može pokrenuti reviziju svega postojećeg. Umjesto da se bavimo i popravljamo doista »pokvareno«, mi eto ispucavamo ćorke dok se stvarni problemi gomilaju.  

Na vjetrometini

»Bum Tomica« je kao tekst i predstava nagrađen ne samo u Hrvatskoj, već i u Sloveniji. Kao autorica nisam pozvana braniti svoj tekst, ponudila sam ga na čitanje, otvorila javnosti i to je sve. Kad je riječ o neponovljivom iskustvu svojevrsnog linča i hajke, paradoksalno je kako uz sva udruženja za zaštitu biljaka, drveća i vrtnih patuljaka… ostadoh na vjetrometini. No, ja volim vjetrove, buru obožavam. Ona čisti. 

 Koliko ste zadovoljni kvalitetom lektire za osnovce? Stvaraju li se danas dobre knjige za djecu, budi li lektira ljubav prema čitanju ili, naprotiv, obeshrabruje i razuvjerava?

  – Osvježavanje lektire novim, suvremenim tekstovima nasušna je potreba. Na taj način djeci je omogućen širi izbor, bolji pregled i u konačnici povećan interes. Godišnja se produkcija i u ova teška vremena drži iznad vode. Izlaze vrijedna djela, probijaju se. 

 Osim što ste spisateljica, moglo bi se reći da ste književna aktivistkinja, i to bez dlake na jeziku. Jedna ste od rijetkih autorica koje otvoreno govore o nepravdi, osobito u izdavaštvu. Jeste li se ikad pokajali zbog tog javnog istupanja, jesu li vam se zbog ukazivanja na nepravdu zatvorila neka vrata?

  – Nepravda postoji svuda, pa i u izdavaštvu. Obično nepravdu stvaraju ljudi koji rade ono što ne vole i sklona sam ne miriti se s tim. Pokajala se nisam, jer nisam ni pogriješila. Sve što se u tom smislu zbiva ispit je za okolinu, ne za mene. Svoje sam ispite davno položila, trenutno živim, radim ono što volim i u što sam uvjerena da je dobro, a vrata koja su mi se zatvorila nisu bila dovoljno kvalitetna. Neke stvari prepuštam ljudima od struke. U stolariju se ne razumijem. 

 Ambiciozni ste i sposobni. To je kombinacija koja za predmet često ima veliku količinu »hrvatskog jala«. Vidite li zavist oko sebe?

  – Zapravo uopće nisam ambiciozna. Iskustveno ambicija povlači neselektivnost, a ja doista biram i imam izbor. Nisam sklona društvenoj mimikriji, kameleonstvo me kao fenomen inspirira, shvaćam i razumijem, detektiram, opisujem, igram se. U ljudima vidim sve boje, biram one u kojima se najbolje osjećam, nijansiram. Zavist je jedan od simptoma bolesti duše. Bolest treba liječiti.