Na sjajnom SXSW koji se održao u Austinu sredinom ožujka kao sumanuti spoj glazbenog i filmskog festivala, s valjda najvećom koncentracijom tetovaža u publici, gdje je nastupao i teksaški bend Balmorhea, i to samo par dana prije no što ga je upoznala i riječka publika, prikazan je doks Stephena Silhe i Erica Sladea »Big Joy: The Adventures of James Broughton« u čijem se nazivu krije kultni američki underground pjesnik i eksperimentalni sineast, možda najzaslužniji za poratnu renesansu Frisca i rađanje Beat generacije. A u program londonskog Lesbian & Gay Film Festivala uvršten je doks Marka Ravenhilla o legendarnoj drag performerici Bette Bourne (»It Goes With the Shoes«), te Balassov »Joy! Portrait of a Nun« o grupi performera i aktivista iz Frisca koji su na neki način slijedili Broughtonove tragove, koristeći naglašenu katoličku ikonografiju, iako njihovi dostatno karnevaleskni nastupi nadilaze klasični koncept Gay Pride defilea časnih sestara. 

  Tajni dnevnik

I dok su Bourne i njegova legendarna grupa »The Bloolips« više naglašavali socijalni i politički diskurs campa (sjetimo se njegove uloge Madame Mao u predstavi »Slungback and Strapless« koja dokazuje da je i u kasnijoj fazi ostao totalno sumanut), Lifshitzova Bambi, rođena u Alžiru 1935. kao Jean-Pierre Pruvot svodi svoj nastup na čistu zabavu. Ali kakvu zabavu! Prijelomna faza u njenom životu bilo je alžirsko gostovanje kabarea »Carrousel de Paris«. Ono što je tamo vidjela toliko ju je oduševilo da je odlučila emigrirati u Pariz, gdje je nakon početnih koraka u klubu »Madame Arthur’s« čiji je vlasnik bio Alžirac, započela njena slavna karijera u najpoznatijim pariškim music-hallovima, paralelno studirajući na Sorbonnei. 

   Film je koncipiran kao svojevrsni tajni dnevnik u kojem su zabilježene njene prve ljubavi, njeno prijateljstvo s poznatijom Coccinelle, njeni rivaliteti i skandali, njeni eksperimenti s hormonima i operacija u Casablanci, njeni prvi literarni pokušaji, njena profesorska karijera koja je trajala punih 25 godina i njen iznenađujući susret s plavokosom Brunhilde, pardon, Ute, njenom životnom ljubavi. Jean-Pierre koji će kasnije postati transrodna Marie-Pierre, umjetničkim imenom Bambi, danas ima 77 godina i još uvijek živi s Ute. Zato pulsirajući Lifshitzov kolaž satkan od fotografija, found footagea i Super-8 materijala koji je njegova akterica sama snimila, možda najbolje opisuje rečenica kojom Kurt Cobain simbolično završava svoj zadnji album – »What else should I be?« 

  Goli život

Poput glamurozne Bambi koja je upoznala ljubav života u poznim godinama, tako je i James Broughton upoznao mladog Joela Singera u 61. godini, nakon čega se povukao s umjetničke scene San Francisca i preselio nešto sjevernije, u šumsku kolibu poluotoka Olympic u državi Washington, nalik na pustinjaka iz Riversova doksa »Dvije godine na moru«. Zajedno su živjeli do Broughtonove smrti u svibnju 1999. Među njegovim burnim heteroseksualnim vezama spominje se i ona sa slavnom kritičarkom Pauline Kael koja mu je rodila kćer. Nakon što se vjenčao sa Suzanne Hart, svadbeni pir je trajao puna tri dana i snimio ga je njegov prijatelj Stan Brakhage. Kao svojevrsna hipijevska inkarnacija našeg Toma Gotovca, većinu života proveo je gologuz, ne zbog siromaštva, već zbog stila, pa su ga često nazivali »swamijem iz susjedstva« koji nije mogao dražati zatvorena usta. Zato je toliko volio proučavati Junga i snimati pulsirajuća tijela. 

   Broughtonove rane poeme prizivaju nevinost dječjih stihova (»Ne znam što Lijeva radi. Kaže ruka Desna. Ali izgleda fascinantno«). U strahu da se ne nađe na McCarthyjevoj crnoj listi, pobjegao je u London, gdje je Lindsay Anderson pristao glumiti u njegovu filmu »The Pleasure Garden« za koji mu je nagradu »Fantasie Poetique« u Cannesu uručio njegov guru Jean Cocteau (danas se ta nagrada više ne dodjeljuje). Zato se Broughtonovi filmovi danas doimaju poput nostalgičnog ali vitalnog izdanka dugog ljeta ljubavi čije je sunce obasjavalo autorovo autsajdersko dupe. Iako mu je Kael rekla da je napravio najveću grešku da nije prihvatio ponude rubnog Hollywooda, čini mi se da je to bila jedna od njegovih najpametnijih odluka. Zato SXSW nije mogao biti idealnije mjesto da njegove panseksualne i umjetničke avanture upoznaju neka nova tetovirana tijela kojima bi se vjerujem rado pridružio u zajedničkoj orgiji filma i glazbe.