Sindikati su za Prvi maj najavili masovne prosvjede te čak »nered i kaos« zbog smanjenja 3 posto plaće u javnom sektoru, a desne grupe spremaju medijske napade i pritisak na ministre Ranka Ostojića, Predraga Freda Matića, Antu Kotromanovića te Željka Jovanovića
Pred Milanovićevom Vladom su napeti dani i mjeseci: do ljeta su za očekivati dva velika udara na vlast, jedan slijeva i jedan zdesna, a oba će uključivati politizaciju dviju velikih društvenih grupa – članova sindikata i branitelja, te masovno iskazivanje nezadovoljstva i zveckanje prijetnjama o neredima i izazivanjem kaosa. Naravno, s ciljem rušenja Vlade.
Nakon gotovo pola mandata, za koje vrijeme se gospodarski pokazatelji nažalost ni za mrvu nisu pomakli naprijed, premijer Zoran Milanović može očekivati grube napade sindikata, što se zadnjih dana već vidjelo jer je najavljena velika sindikalna »revolucija« za Prvi maj, ali i desnih krugova okupljenih oko 48 generala koji očito ne prezaju od neformalnog politiziranja i čak dapače, militarizacije politike. I dok su sindikalne najave jasne i glasne, zdesna se sprema tihi udar. Kako je ovoga tjedna na sastanku Predsjedništva SDP-a i članova Vlade iz redova SDP-a izvijestio ministar MUP-a Ranko Ostojić, prema informacijama kojima on raspolaže, desne grupe spremaju medijske napade i pritisak posebno na četiri ministra, kojima će ne samo osporavati častan put u Domovinskom ratu u kojem su sudjelovali, već i njihov današnji rad i integritet – samog Ranka Ostojića, potom ministra branitelja Predraga Freda Matića, ministra obrane Antu Kotromanovića te ministra obrazovanja Željka Jovanovića, za kojega smatraju da i dalje provocira javnost zdravstvenim odgojem kao svjetonazorskim problemom za dio hrvatskog društva i odličnim poligonom za potpaljivanje ideoloških sukoba u javnoj sferi.
Sebični sindikati
Zahtjevi sindikata odnose se u prvom redu upravo na vraćanje ta tri posto zaposlenima u javnoj i državnoj upravi, no budući da sindikalisti znaju da država jednostavno nema novaca za dosadašnje plaće, te da je alternativa samo jedna – masovna otpuštanja, što bi opet izazvalo nove prosvjede i nered, prilično je jasno zašto je premijer Zoran Milanović odmah vrlo grubo reagirao i sindikate nazvao sebičnima, jer su zbog 3 posto plaće u stanju rušiti vlast, dok istovremeno zaposleni i privatnom sektoru podnose sav teret krize i žive s davno umanjenim plaćama.
Dr. Tihomil Cipek, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. misli da kad govorimo o ovom istupu generala, onda je riječ o više jednoj političkoj psihologiji percepcije ove situacije nego o tome da se Generalski zbor stvarno pojavljuje kao čimbenik koji bi ugrozio demokraciju u Hrvatskoj. Cipek misli da te realne prijetnje više nema, ali da je sve više opasnosti u tome što se sve više misli da bi neko rješenje bila tzv. izravna demokracija zato što je očito da je parlamentarna demokracija danas u cijelom svijetu u krizi.
Kaže – parlamentarna demokracija jest u krizi ali se ne može i ne smije sve staviti na demokratsku dispoziciju. Znači, ne može se i ne smije na referendumu odlučivati o pravima nacionalnih manjina. A generali su ovim sastankom – željeli poručiti – pazite što radite! To ipak jest želja da imaju veto. A drugi veto na političke odluke u Hrvatskoj bi željela imati Crkva, smatra Cipek.
U ekonomskoj i socijalnoj krizi puno se jasnije vide sve nefunkcionalnosti državnog i političkog aparata i sve naslijeđene i sadašnje megalomanije i greške. Ako stvari dugo ne štimaju a ne vide se konkretni pomaci na bolje – onda se legitimnost vlasti na različite načine dovodi u pitanje.
Problem je, kako se čini, s druge strane i u tome da ljudi u Vladi nisu sindikalistima uspjeli objasniti zašto su njihovi potezi neophodni. Pred vodeće ljude sindikata, koji ipak okupljaju na tisuće zaposlenih, sjedaju stalno samo resorni ministri, bilo ministar rada Mirando Mrsić, obrazovanja Željko Jovanović itd., no skoro nikada potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, a posebno ne sam premijer Milanović. To mu zamjera čak i dio ljudi u njegovoj stranci:
– Zoran bi si najveću uslugu napravio da okupi sve najvažnije sindikalce za stol kod sebe, u Vladi, i da im ljudski objasni da je to što Vlada čini nužno i jedino moguće. Oni zapravo zahtijevaju da ih se tretira s dužnom pažnjom, jer zastupaju stotine tisuća ljudi, i samo razgovor s premijerom bi ih oraspoložio i odobrovoljio. Oni nužno moraju shvatiti da će se tih 3 posto plaće morati odreći na ovaj ili onaj način, ali to treba s njima dobro iskomunicirati. Milanović im mora dati svoju pozornost, oni to očito očekuju. Jednostavno, treba naći način da ih se neutralizira jer cijela stvar može izmaknuti kontroli – kaže jedan od SDP-ovih članova Vlade koji se i sam dosad suočio s tvrdokornošću sindikalnih pregovara.
Sindikalisti za Laburiste
No, ono što karakterizira tvrdoglavost sindikalnih lidera u ovom trenutku, a što premijera Milanovića i članove Vlade naročito iritira, te je stoga sjedanje za stol zapravo sve manje izgledno, jest činjenica da evidentno već postoji dogovor sindikalaca s dijelom stranaka – u prvom redu Hrvatskim laburistima, ali i HSLS-om koji već dugo traži svoje novo mjesto pod suncem, te krugom koji je okupljen oko bivšeg SDP-ovog kandidata za premijera, dr. Ljube Jurčića.
Vilim Ribić iz Sindikata znanosti potvrdio je već za neke medije vrlo otvoreno da sindikati neće više podržati SDP, ali ni desni HDZ, već upravo Laburiste kao okosnicu okupljanja razočaranih građana.
Tragično je, naravno, što će sindikati iskoristiti sadašnju krizu da bi se izravno stavili u funkciju politike i stranaka, i stoga ne čudi da ih je premijer Milanović pozvao da se izravno uključe u politiku i izađu na izbore, umjesto što ih drugog reda, neizravno, podupiru neke stranke, mada su svjesni da su uštede u državnom proračunu na plaćama itekako nužne. Naravno, sindikalisti se neće izravno uključiti u izbore, pa makar ih i isprovocirali kao prijevremene, već će samo javno podupirati svog bivšeg sindikalnog kolegu Dragutina Lesara, a s obzirom da u Hrvatskoj postoje na tisuće ljudi koje su ostale bez radnih mjesta, ili su pak pod Vladinim mjerama štednje, sindikalni udar nije uopće bezazlen po stabilnost aktualne Vlade.
Godina koja se ponavlja
Godina 2000. je li to godina koja se u Hrvatskoj ponavlja (da parafraziramo poznatu knjigu Slavka Goldsteina o 1941.)? Krajem rujna 2000. godine dvanaestorica generala, hrvatskih ratnih zapovjednika, uputili su tadašnjim vlastima i cjelokupnoj javnosti otvoreno pismo u kojem su iznijeli stajališta o tome da je sve raširenija kampanja kriminalizacije Domovinskog rata, da generali nisu protiv sankcioniranja pojedinih zločina ili kriminalnih djela u ratu ali da to treba biti na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi, dok policijske akcije koje su se tada provodile više nalikuju na obračun s terorističkim grupama i s mafijom. Pismo javnosti potpisali su generali Davor Domazet Lošo, Ivan Čermak, Krešimir Ćosić, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Ivan Kapular, Mirko Norac, Milenko Filipović te tada već umirovljeni generali Janko Bobetko, Ivan Basarac, Ivan Korade i Nojko Marinković.
Odmah sutradan 29. rujna tadašnji predsjednik Stipe Mesić umirovio je sedam aktivnih generala. Mnogi navode tu njegovu odluku kao najsnažniji državnički potez u 10 godina predsjednikovanja. Reagirao je odmah i moguću pobunu spriječio u korijenu. Otvoreno pismo ga je zateklo na putu u Strasbourgu i danas nam kaže da su mu bile potrebne tri minute da shvati što se događa i da umirovi aktivne potpisnike pisma.
Kao što je i u vrijeme Ivice Račana okupljanje dijela generala te politiziranje Haaga bilo neprestana prijetnja reformama koje su se i tada pokušavale provoditi, tako ni sada Vlada lijevog centra, čini se, neće biti pošteđena desničarskih prijetnji, vjerojatno zdušno podupiranih od prvog čovjeka HDZ-a, Tomislava Karamarka koji je, eto, k sebi među prve suradnike ovih dana doveo još jednog obavještajca, Vladu Galića. I dok su u Račanovo doba ratne rane još bile relativno svježe, pa je Haag logično bio dominantna tema, okupljanje bivših vojnih djelatnika danas naizgled nema puno smisla, pogotovo što je general Ante Gotovina, kao najveći autoritet, zauzeo doista neutralan politički stav i javno podržao Vladu. No, Karamarkov HDZ sigurno će iskoristiti bivše vojnike i generale, koji će uvijek dobivati medijski prostor kad god se žele oglasiti, i to će za premijera Milanovića biti dodatni problem za vrijeme i nakon lokalnih izbora.
– Mnogi generali bili su tada slavljeni kao heroji u proteklom ratu i kao takvi bili autoriteti u javnosti. Da sam čekao tri dana, u svakoj bi vojarni bio stol i potpisivala bi se lojalnost generalima. Da se to dogodilo, sam bih morao odstupiti. To je bio puzajući vojni udar i morao sam to odmah spriječiti, kaže nam danas Stipe Mesić.
To je bilo nekoliko mjeseci nakon dolaska na vlast široke šesteročlane koalicije lijevog centra s Ivicom Račanom kao premijerom, a Mesićem kao predsjednikom. Poslije desetljeća predsjednikovanja Franje Tuđmana, za koje bismo slobodno mogli reći da je HDZ bio jednako država, a samim tim je i Hrvatska vojska bila jednako HDZ. Otvoreno pismo bila je reakcija na HDZ-ov gubitak vlasti i reakcija na istrage o ratnim zločinima koje je uglavnom diktirao Haaški sud i koje su se u to vrijeme intenzivirale.
Subotnji skup
Prošle subote 48 umirovljenih generala, članovi Hrvatskog generalskog zbora, okupili su se u Zagrebu na temu »Istina o Domovinskom ratu« pa su žestoko politizirali o sadašnjoj hrvatskoj političkoj situaciji. Naravno, razlike između otvorenog pisma generala 2000. godine i subotnjeg skupa velike su već i utoliko što su na skupu Hrvatskog generalskog zbora bili jedino umirovljeni generali, aktivnih nije bilo. Ali, opet, nekih sličnosti s 2000. godinom ipak ima.
Prema medijskim izvještajima, najradikalniji kritičar bio je Davor Domazet Lošo pa je u vezi namjere Vlade da – poštujući Ustavni zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina – uvede i ćirilicu kao drugo pismo u Vukovar, on rekao da je Hrvatska izložena unutarnjoj agresiji, da nije u pitanju ćirilica nego što iza toga stoji, a riječ je o informacijskom ratovanju u kojem je najsnažnije oružje – pismo.
General Marinko Krešić koji je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, kaže da bi uvođenje ćirilice značilo zlorabljenje Ustavnog zakona jer je popis stanovništva zapravo lažan stoga što je u Vukovaru na jednoj adresi prijavljeno 20-30 ljudi. I to – a ta se izjava može shvatiti kao najizravnija prijetnja – da će se izborna skupština Generalskog zbora održati u roku od mjesec dana u Vukovaru i da će se »ustrojiti hijerhijski, po principu oružanih snaga«.
Domazet Lošo još dodaje da rasprodaja hrvatskih prirodnih dobara neće proći i da »malo pomalo, udar po udar, ipak padne stijena«.
Na poziv da dođu na sastanak HGZ-a nisu se odazvali generali Ante Gotovina, Antun Tus, Petar Stipetić, Rahim Ademi i Milenko Filipović. Stipetić i Tus su i komentirali nedolazak time da je to bio politički skup a da bivši vojnici ne trebaju voditi dnevnu politiku.
Okolnosti generalskog politiziranja 2013. i 2000. zaista su drukčije, ali je sigurno da su se pojedinci ipak malo zaigrali pa se pokušali vratiti u neke svoje stare uloge sa željom da snagom pesnice odlučuju o politici u ovoj zemlji.
Mesić kaže da su generali očito opet malo poželjeli biti prvoborci i da je to svakako pokušaj ulaska u politiku. A na Generalskom zboru je da razmatra vojne doktrine ili pretresa svoja statusna pitanja. Bivši predsjednik RH obrazlaže da su pojedini generali htjeli iskoristiti ovu tešku ekonomsku situaciju misleći kako će im se to sutra honorirati. »A što oni nude? Borbu protiv ćirilice! To je onda borba i protiv Rusa, Makedonaca, Bugara, Crnogoraca… Nismo se borili protiv ćirilice u Vukovaru«, govori Mesić.
– Tada, 2000. godine doživjeli smo politički lom vladavine jedne stranke koja je 10 godina imala monopol vlasti, uz defektnu demokraciju. Onda se taj sustav otvorio, a otvoreno pismo generala bilo je ulaganje veta na taj proces demokratizacije. U jednom su smislu generali tim pismom doveli u pitanje legitimnost tadašnje vlasti. Mesić je tada svojim potezom stabilizirao hrvatsku demokraciju, kaže nam dr. Tihomil Cipek, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Politički ustanak
Gledali smo i neuspio pokušaj tzv. referendumskog ustanka, sindikati se pripremaju na organizirani otpor najavljenim promjenama Zakona o radu. Crkveni krugovi su već dugo u nesmiljenoj ofenzivi. Svi građani, udruge, naravno i sindikati imaju potpuno pravo vodeći svoje bitke i zalažući se za svoje interese – i politizirati situaciju. Iako, zbog korektnosti, i sindikati bi trebali imati neki zreli protuprijedlog: na koji način Hrvatska može zaraditi tri milijarde eura koje svake godine dodatno uzima na kredit iz inozemstva kako bi vraćala dugove i kako bi se pokrpao državni proračun.
A za vojsku vrijedi isto i iz istih razloga. Državno odlučivanje mora biti demilitarizirano, a generali pod stalnim građanskim nadzorom da ne bi ugrozili demokraciju. I vojnike je iz europskih parlamenata izbacila Francuska revolucija iako, kao što znamo, oni su se na različite načine vraćali u politiku a to je za politiku i za povijest gotovo uvijek bilo loše.
