Prvi puta smo razgovarali za novine prije četrdeset godina. Ljubo Španjol bio je mladi (40 godina) predsjednik Rijeke, autoritativan, uspješan privrednik, s jasnom vizijom revolucionara nogometnoga. Nedvojbeno, najuspješniji je predsjednik HNK Rijeka svih vremena. Jer, nasukani je brod preuzeo u divljim drugoligaškim vodama 1972. godine, dvije godine kasnije izboren je prvoligaški status, a četiri godine kasnije (1978.), prije točno 35 godina, Rijeka ja slavila – Važ je naš! U Beogradu je svladana Trepča (1:0, Radović 91′) i pokal pun radosti i veselja stigao je na Korzo. Otišao je Ljubo neposredno prije osvajanja drugoga Kupa… Ali nikad iz nogometa. Bio je predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza, predsjednik Udruge prvoligaša, dopredsjednk Nogometnog saveza Jugoslavije. Kao direktor Vojvodine iz Novog Sada, u političkom egzilu (?), osvojio je naslov prvaka. Danas mu je 80 godina, vulkan uspomena. Vreća sjećanja u čovjeka koji sve češće boravi na otoku, Rab je njegov raj zemaljski. Rab i Rijeka (Klub i Grad), jedna ljubav. 

  Predsjednik ste postali 1972. godine, Rijeka je bila drugoligaš. Promocija je uslijedila nakon godine čistilišta, a onda kruna, Kup 1978. godine, kao potvrda uspjeha jednog projekta. Sadašnja nova Rijeka je bila u sličnoj, istina malo boljoj situaciji (nije ispala), dok nisu došli spasitelji… Koliko će joj trebati do – trofeja? 

   – Kada sam stigao na Kantridu riječki je klub bio olupina. Brod za rezalište. Trebalo je mnogo truda da bi se stvorio klub i momčad, šest smo godina plovili s jasnim ciljem do – Važ je naš. Danas je situacija dijametralno suprotna. Grad i Regija mogu zahvaliti dragom Bogu, pomoliti se na Trsatu, za dolazak »tri kralja«, Volpija, Miškovića i Slobodu. Dobro znam da nije lako voditi klub, skupljati novac, jer bio sam privrednik.   

  Rijeka uz bok Dinamu

  Hoće li trebati šest godina kao i vama?

   – Ne. Četiri godine je ciklus stvaranja pretpostavki da se krene u napad na prvo mjesto. Rijeka je danas, što se tiče standarda, već do Dinama. S dobrim programom i organizacijom u svim segmentima kluba, a vidim da to ima, može već sada agresivno napasti prvo mjesto. 

  Iduće sezone?

   – Da ulažem u Rijeku kao ovi ljudi išao bih već iduće sezone u bitku za vrh. Ako ne uspije bit će lakše 2015. Mislim da je klub spreman za titulu već iduće godine, na 40. godišnjicu ulaska u elitni razred, nikad nismo ispadali. Očekujem to, neka naprave ono što meni nije uspjelo 1979. godine. 

  Prve godine svojeg mandata, s trenerom Žiganteom, niste uspjeli izboriti prvoligaški status. Učinili ste to 1974. s trenerskim tandemom Šangulin – Lukarić. Zanimljivo u prvom kolu su igrali: Bobić, Miočić, Kocjančič, Devčić, Radin, Cukon (Mustać), Uljan, Juričić, Jutt, Machin i Silić (Trošelj), sve iz riječke škole, osim Puljanina Cukona i Karlovčanina Jutta. Kasnije su došli Desnica, Ante i Goran Kovačić, Mohorović i biser – Drago Čohar?

Josip Skoblar  

  – U moje doba, kada smo izborili Prvu ligu, sve je krenulo, jer pčele idu na med. Iza nas je stao Grad, privredni subjekti… Sada postoji infrasktrukura i predsjednik Damir Mišković s nevjerojatnom energijom. Atmosfera je sjajna, ali trebat će mu pomoći. Imaju svoj put stvaranja rezultata. 

  Osvojiti Kup (ili prvenstvo) kao vi 1978. godine…?

   – Zagrlili smo snove, okrunili jedan ciklus s Važ je naš, izborili Europu. Bila je to potvrda da smo dobro radili. Kao i trener Dragutin Spasojević, koji je naslijedio Gojka Zeca. Odradili su, međutim, svoje Šangulin i Lukarić u Drugoj ligi, jer to je natjecanje bio Divlji zapad. A veoma kvalitetna. Stvorili su rezultat, ishodovali prvoligašku vizu, i stvorili momčad za budućnost. Ulazak, pobjedom 4:1 protiv Novog Sada u posljednjem kolu, golovima Radina, Vujkovića, Mohorovića i Čohara, bio je za mene najveličanstveniji dan moje predsjedničke karijere. I sada se naježim… Stadion je bio pun k’o šipak. Toliko pozitivne energije, veselja. 

  Prvi prvoligaški pogodak Rijeke u sezoni1974/75. postigao je Drago Čohar, protiv Proletera (2:2)?

   – Sjajan čovjek i igrač. Izvanredan tehničar s osjećajem za gol, bio je prvi strijelac svih drugih liga. Nažalost, morao je prestati igrati zbog bolesti. 

  Kada govorimo o dovođenju igrača, šokantno je odjeknulo angažiranje Josipa Skoblara, po meni najboljega hrvatskog nogometaša svih vremena?

   – Potpisujem, najbolji od najboljih. Neću govoriti o novcu. 

  Ali možete kazati nešto o drugim stvarima tog nevjerojatnog transfera, dolazak na Kantridu loptačkog čarobnjaka?

Politički progon

  Drugi Kup 1979. godine niste dočekali… Maknuti ste politički?

   – Bio sam član Izvršnog odbora kluba. Bio sam direktor holdinga sa 17.000 ljudi, u građevinarstvu su počeli sukobi mišljenja, želio sam ekspanziju, osvajati nove zemlje, ali… Dobro, politika je stala uz »drugu stranu«, morao sam se skloniti. Savjetovano mi je da se malo odmorim od NK Rijeke i da idem za predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Bio sam malo jači član Partije od onih koji su me »savjetovali«, rekao sam da me zanima HNS, da želim Kantridu, ali i Adriagradnju podignuti na veću razinu. Jer, Adriagradnja je trebala biti ta koja će financirati NK Rijeku. 

  Pa ste emigrirali, krenuli put Vojvodine (Novi Sad)?

   – Moji programi su prevazišli sredinu, ljude koji su odlučivali o mojoj sudbini. Prijatelji su mi došli, kazali kako neću izdržati politički progon i ponudili mi Agro Vojvodinu. Nudili mi predstavništvo u Zagrebu za proboj na Jadranu. Tri mjeseca kasnije zvali su me i rekli, baš nas briga za Agro Vojvodinu, nama ispada nogometni klub Vojvodina. Bilo je to sedam kola prije kraja prvenstva, teška situcija. Zvao sam svoje prijatelje u nekim klubovima, saznavši da nema šanse spasiti Vojvodinu, rekao sam neka čuvaju novac za iduću sezonu. Dobio sam sve ovlasti, vratili smo se u Prvu ligu, nakon toga osvojili naslov prvaka. Imao sam jamstvo, pismeno, za mjesto generalnog tajnika NSJ, ali opet je politika odigrala svoje. U Splitu sam upao u zamku, bio u zatvoru 17 dana a da ni danas ne znam zbog čega. 

  U Vojvodinu ste doveli i Sinišu Mihajlovića, sadašnjeg izbornika Srbije, nakon što je propao transfer u NK Rijeka, koja nije imala tadašnjih 5.000 njemačkih maraka?

   – I Crvena zvezda je izgubila tu utrku za sjajnog igrača. Mislim da je bio bolji na terenu nego što je sada na klupi. Hrvatska je apsolutni favorit u Zagrebu 22. ožujka. Štimac zna što radi, imamo veliki potencijal. 

  Za uspjeh u ligaškom nogometu, osim ekipa, potrebna je i logistika. Osigurati pošteno suđenje?

Mali Lošinj

  Najbolji igrač Rijeke svih vremena?

   – Desnica. Dragi su mi bili svi, svima sam pomagao sa zadovoljstvom, ali prema Desnici sam gajio posebne osjećaje. Žalim što nisam učinio sve da slomim Miljana Miljanića da ga uvrsti u reprezentaciju, jer Desnica je to zaslužio. 

  Nekad je Rijeka išla na Mali Lošinj, sada je u modi Turska?

   – Razgovarao sam s mladim kadrovima, žao mi je što smo zanemarili Zimski kup gornjeg Jadrana. I Mali Lošinj, jer tamo je počelo ono o čemu se danas intenzivno govori – zimski turizam. Sve bi trebalo vratiti, neka Rijeka pokaže. Znam da Turska pruža sve, ali stručnjaci bi mogli to odraditi i na našem području, prije svega u Malom Lošinju. 

  Nekad nije bilo Armade, ali tu je bila Lovranska glazba…?

   – Izvorni navijački potencijal krenuo je barkama iz Lovrana. To nam je dalo ideju da stadion bude okrenut moru, da stijene ostanu, a tamo gdje je danas atletska dvorana da se napravi hotel, te dva mala lukobrana da navijači dođu barkama na stadion. Mislio sam na Lovrance, Opatijce, ali i one s otoka Krka, jer u Omišlju smo imali najvjernije navijače. Žao mi je što nisam dovršio svoju misiju – napravio stadion. 

  Žalite što niste bili prvak države?

   – Apsolutno. Posebice zbog toga što smo sve napravili da 1979. ili 1980. godine budemo prvaci. Igrački kadar je bio sjajan, logistički smo bili maksimalno pokriveni. Stvoreni su svi preduvjeti. 

  Hoće li to ova momčad Rijeke sada napraviti?

   – Ne kladim se, ali stavio bih sve što imam na to da će Rijeka za godinu, dvije biti prvak države s ovim rukovodstvom. Rijeka ima više potencijala nego Dinamo. Zagrepčani imaju jednog Mamića, Rijeka ih ima deset… Više stručnih ljudi u klubu. Hajduka ne vidim sada kao ozbiljan klub. Neću nikad zaboraviti riječi Tita Kirigina, rekao je da je najveću grešku napravio kada je s Plinare preselio na Poljud. Hajduk je izgubio dušu. Plakao sam čitajući svojedobno da Grad želi preseliti stadion s Kantride na neku drugu lokaciju. Dvaput su nas tjerali, htjeli uništiti klub. Nakon 1972. i dvije godine kasnije, Mjesni odbor Kantrida raspravljao je o tome jer »3. maj« se morao širiti… A mi smo nasipavali more da bismo napravili pomoćno igralište. Često sam sada na stadionu Kantrida. Rijeka ljepše i življe teče u odnosu na neka prošla vremena. Puno je mladih, poletnih ljudi na čelu s ambicioznom direktoricom Marinom Vela. Kantrida je jedna i jedinstvena, kao i Rijeka! Duša i tijelo. Vidimo se uskoro na proslavi naslova prvaka!