Nakon poljskog filma »U ime…« o gay svećeniku, nastavljaju se festivalske opsesije odnosom religije i seksa. U Niclouxovoj smirenoj adaptaciji Rivetteova zabranjenog filma »La religieuse« lezbijsku opaticu Isabelle Huppert (u originalnoj veziji glumila ju je Liselotte Pulver) izludili su tijelo i anđeoski glas 16-godišnje djevojke koja je ušla u njen samostan protiv vlastite volje i još brže iz njega izašla. A u indonežanskoj drami »Something In the Way« Teddyja Soeriaatmadjaja imamo taksistu s nekontroliranim masturbacijama, koji ujutro odlazi u džamiju na satove Kurana, a navečer skuplja maramice s otisnutim ružom za usne koje su odbacile prostitutke prije no što su servisirale klijente na stražnjem sjedalu njegova taksija. Za naočitog Rezu Rahadiana zato možemo reći da je svoj dolazak u Berlin zaradio desnicom.
One fatalne 2004. godine Jesse je ipak »zakasnio« na avion da bi bio bliže Celine. Sada su u braku, ali svijet emocija i dalje ostaje dominantna tema njihovih ležernih razgovora. Ali nije došlo do promjena samo u njihovu emotivnom životu. Linklaterova stalnog direktora fotografije Leeja Daniela koji stoji iza prethodna dva dijela trilogije sada zamjenjuje Grk Christos Voudouris (»Alpe«). A u filmu se pojavljuju i ultimativne ikone grčkog Novog vala – Athina Rachel Tsangari (»Attenberg«) i njena muza Ariane Lebed. Zaboravimo dakle na sva ona silna grčka vjenčanja i avanture na koje nas je pozivao hollywoodski rom-com u multipleksu iza ugla. Jer one-lineri Nie Varaldos nikad neće biti toliko »lajkani« i citirani na Facebooku kao što je to slučaj s jednostavnim ali kompleksnim dijalozima Linklaterovih protagonista. Neodoljivo.
Trešnjino cvijeće
Nije Grčka u kojoj se zatekao Linklaterov par jedina zemlja koja se našla u krizi. To se događa i Japanu u finom filmu Atsushija Funahashija »Hladni cvjetovi« (Sakura namiki no mankai no shita ni), čije je snimanje zaustavio snažan potres, pa su ti tragični događaji natjerali autora da prekroji scenarij i vrati se na istu lokaciju. »Što se to dogodilo Japancima?« – pita se vlasnik male tvornice za proizvodnju dijelova za hibridne motore. Dio njenih radnika preselio se u neke druge sigurnije zone u strahu od radijacije. A nove narudžbe sve su rjeđe, pa je među radnicima zavladala sveopća apatija.
Stvari je još više zakomplicirala jedna nesreća na radu, pa se supruga nastradalog radnika koja je bila zaposlena u istoj tvornici, mora suočiti s vozačem viljuškara koji je nepažnjom skrivio njegovu smrt, uručivši joj pismo u kojem joj je naveo svoje osjećcaje. No, on se u nju zaljubljuje, te zajedno provode noć prije njegova preseljenja u Osaku. Vozač viljuškara poziva ju da ode s njime, ali ona je neodlučna. »Trešnjin cvijet sublimira neodlučnost a ne čistoću kako se vjeruje« – kaže on. No, film koji počinje s trešnjinim zimskim pupoljcima, a završava junakinjinim prolaskom kroz tunel od trešnjinih krošnji u cvatu, daje naslutiti da iz tog cvjetnog tunela ipak postoji izlaz.
Posesivne majke i sinovi
Čak dva filma na Berlinaleu grade patološke odnose posesivnih majki i njihovih sinova. Iako smo vjerovali da je nakon genijalnog Radua Judea (»Svi u našoj obitelji«) rumunjski film napokon promijenio autorski smjer i krenuo prema nekim novim pulsirajućim ritmovima, najnoviji komad Calina Petera Netzera »Dječja poza«, prikazan u festivalskoj konkurenciji, nanovo nas vraća njegovim hermetičnim i sporim kadrovima koji su se već prometnuli u čisti klišej, iako ih bjelosvjetski festivalski programeri očito obožavaju. Pogotovu kad su u pitanju velike glumice poput Luminite Gheorghiu, sada gotovo neprepoznatljive u ulozi plavokose nove bogatašice koja prolazi pravu kalvariju kad sazna da joj je sin skrivio prometnu nesreću (sjećamo je se kao bolničarke u »Smrti gospodina Lazarescua«).U izvrsnom »La Pazu« Argentinca Santiaga Loze, majka se doima poput klonirane predsjednice Cristina Fernández de Kirchner. Sin joj je netom izašao iz psihijatrijske klinike i ništa ga ne zanima izuzev izležavanja pored bazena u vrtu njihove luksuzne vile, druženja s bolivijskom sluškinjom i odlazaka u posjet voljenoj baki koju vozi na svom »Suzukiju«. Ali promjene su ipak moguće i on će se s novim izgledom skrasiti u La Pazu kao učitelj humanitarac.
