Talijanski kondicijski trener

Ugo Maranza: U Rijeku me privukao silan entuzijazam

Ivan Volarić

Jako mi je važan taj prvi kontakt. Imao sam odmah dobar osjećaj nakon sastanka sa Srećkom, a onda i Elvisom te predsjednikom Miškovićem. Duboko u sebi osjetio sam veliki entuzijazam, nešto slično kao i kada sam stigao u »Chievo« – kaže Maranza 



BELEK  Ugo Maranza rođen je 1961. u Ospitalletu kraj Brescije. Nekadašnji branič lokalnog četvrtoligaša danas je jedan od priznatijih kondicijskih stručnjaka u Italiji. Radio je u niz klubova poput »Brescije«, »Ravenne«, »Novare«, »Nocere«, »Ternane«, »Siene«, »Pescare«, »Chieva«, »Porta«, »Rome«, a svoj put nastavio je prošloga ljeta na Kantridi. Pred osebujnim stručnjakom, kojega svi u klubu od milja nazivaju profesorom, još su jedne pripreme nakon kojih se od momčadi »Rijeke« očekuje puno toga dobroga. 


  – Godinama sam radio u trećeligaškim i četvrtoligaškim klubovima u Italiji, a u to vrijeme su lige poput C-1 i C-2 bile jako, jako kvalitetne. Ponosan sam što sam gotovo u svim klubovima u koja sam bio izborio viši rang – prisjeća se Maranza svojih početaka. Njegovu karijeru je obilježila epizoda u »Chievu«, nogometnom čudu iz predgrađa Verone. 


  – Zvali su me i rekli da žele napraviti nešto da u ostanu u Serie B, a možda i nešto više ako bude sreće. Na kraju smo završili u Serie A. Bili su to nevjerojatni trenuci za sve nas u klubu. Zadržao sam se četiri godine, ušli smo i u Europsku ligu. Otišao samo potom u »Porto«, no zadržao sam se samo 40 dana. Vratili smo se u Italiju, u »Romu«. Izgubili smo u finalu Kupa Italije od »Intera«. Nakon toga je uslijedila epizoda u »Palermu«. Vratio sam se zatim u »Chievo« i zadržao daljnjih pet godina. 




 Godinama ste bili dio stručnog stožera Luigija Delnerija, trenera niza talijanskih klubova, poput »Juventusa«, »Sampdorije«, »Rome«…?



Kaže Ugo da mu je kroz »šake« prošlo petstotinjak igrača. Tko je najbolji igrač kojega je trenirao? 


  – Totti! Dobro smo se upoznali dok sam bio u »Romi«. Veliki je radnik. Uvijek na čelu kolone i uvijek nešto ima za reći, za dobaciti, ali nikada ne zabušava. 


  Kao i mnogi hrvatski igrači čiji je zaštitni znak njurganje?


  – Svugdje na svijetu igrači su isti. 


  Prekrasna priroda 


   – Smješten sam u Ičićima. Život u Rijeci, Opatiji i Ičićima je lijep. Volim šetati, planinariti… Često odem na Učku, kvalitetno provodim vrijeme nakon posla, ali teško mi pada odvojenost od obitelji, supruge i sina koji su u Bresciji. 

 Ali nije Brescija tako daleko?


  – Srećom nije, skoknem kući kada je slobodan dan. Ali, znate što je zanimljivo. Nikada nisam bio u Hrvatskoj prije nego što sam dobio posao u Rijeci! Mnogi moji prijatelji su govorili da je u Hrvatskoj fantastično. Sada razumijem što su govorili. Prošao sam pješke cijelu obalu od Mošćeničke Drage do Rijeke i otkrio prekrasnu prirodu, bistro more i prekrasnu obalu. Otkrio sam i da puno ljudi priča talijanski, što je također olakšavajuća okolnost. 


  Ali, i vi pričate sve bolje hrvatski?


  – Naučio sam većinu izraza koje upotrebljavam za vrijeme treninga. Van toga trudim se naučiti nešto. I jako je teško. Vjerujte mi. Trudim se razumjeti svaku riječ. Na početku je sve to zajedno meni zvučilo kao neko nesuvislo brbljanje, u drugom periodu sam shvatio kada jedna riječ počinje, a kada završava. Sada sam počeo razumijevati značanje nekih riječi. 



  – Radili smo 12 godina zajedno i prošli zajedno puno dobrih trenutaka. Zajedno smo išli korak po korak naprijed u svojim karijerama. I ništa na tom putu nije išlo glatko i lako. Prvo smo osvojili C-2, pa C-1, pa Serie B… I zbog takvoga puta sam posebno ponosan. 


 Pritisak i Chievo


Napravili ste zajedno s Delnerijem »čudo« u »Chievu«. Koja je tajna uspjeha?


  – Tajna je u tome što je klub velika obitelj koja nikada ne radi korak više nego što može i koja više vjeruje u rad nego u novac. Dobro planiraju, imaju dobre ideje i samo dvoje, troje ljudi odlučuje. Nema previše savjetnika… Svi u klubu rade za jedan projekt i svima je stalo do tog projekta. Pritisak je realan, onakav kakav treba biti, postoji plan kojega svi prate bez panike. 


 Suprotno od toga je situacija u »Romi«?


  – U »Romi« je veliki pritisak, ali i to je ponekad dobro. Veliki pritisak ponekad u čovjeku otkriva nešto za što nije znao da posjeduje. Volim pritisak jer to je jedan od načina da se otkrije osobnost. Mislim da ljudi ponekad ne znaju što se krije u njima. Osim toga pritisak je uvijek taj koji vas tjera da dajete više od 100 posto. 


 Što ste prvo pomislili kada ste dobili ponudu za posao u »Rijeci«?


  – Bio je to period moje karijere kada sam odlučio otići u inozemstvo. Imao sam tri solucije i razmišljao o njima. Kada se pojavila »Rijeke«, naravno da sam se preko interneta informirao, ali rekao sam OK, idem sjesti s ljudima iz kluba. Jako mi je važan taj prvi kontakt, lice u lice. Vjerujem u ljubav na prvi pogled. Imao sam odmah dobar osjećaj nakon sastanka sa Srećkom, a onda i Elvisom te predsjednikom Miškovićem. Duboko u sebi osjetio sam odmah veliki entuzijazam, nešto slično kao i kada sam stigao u »Chievo«. To je razlog zbog kojega sam se odlučio na »Rijeku«, dakle entuzijazam, puno mladih, novi ljudi, novi projekt… Rekao sam sebi, ovo je šansa da nešto napravim izvan Italije.  

Predrasude


Kondicijski treneri su na određeni način novina u hrvatskom nogometu, dio igrača ih doživljava kao nužno zlo. Jeste li uspjeli razbiti neke predrasude na koje ste naišli?


 


– Odlučio sam ići korak po korak. Imam iskustvo iz »Porta« gdje sam otišao s Delnerijem. Željeli smo nešto promijeniti, ali smo to činili prebrzo. Naišli smo na potpuno drugačiji mentalitet. I to je za mene veliko iskustvo. Ključ problema je bio u tome što smo naslijedili momčad od Josea Mourinha koji je osvojio Ligu prvaka. Nije bilo lako restartati momčad koja je u tom trenutku bila emotivno prazna. Ta epizoda mi je olakšala puno toga. Kada sam dolazio u »Rijeku«, rekao sam da idem korak po korak, probati nešto poboljšati, ali ne preko noći. Trebat će vremena. Nema nitko od nas čarobni štapić. Igračima stalno objašnjavam zašto radimo ovo ili ono. Mijenjam metode, ali postupno. Opseg i intenzitet rada nije kao u Italiji, jer znam da ne mogu to odmah primijeniti. Krenuo sam s 30 posto manje intenziteta nego što bih to učinio u Italiji. Na početku nije bilo lako, ali sada je puno lakše. 


 Koja je razlika između talijanskog i hrvatskog nogometaša?


  – U Italiji postoji golema tradicija nogometa. Igrači od malih nogu ulaze u sustav razvoja i obuke i ta razina je vrlo, vrlo visoka. Sustav stvaranja je doveden do savršenstva.  

 Brži nogomet


Možda je to ubilo kreativnost u igračima. Talijanski nogomet nema više igrača poput Tottija ili Del Piera?


  – Nije kriv sistem. Problem je u tome što su nekada djeca nakon škole, a prije treninga, igrala pet sati nogomet ispred kuće. Sada toga više nema. Nestao je efekt ulice u nogometu. Sada djeca imaju samo trening. To je prvi razlog zbog kojega talijanski nogomet ne ide naprijed i kada klubovi žele fantaziste, odu u Brazil i dovedu ga. Zašto? Zato jer se u Brazilu nogomet još uvijek igra na ulici. Osim toga, postoji još jedna bitna stavka. Nogomet je danas jako brz, nije kao prije 20 ili 30 godina. Nekada je vezni igrači mogao primiti loptu i imao je četiri ili pet sekundi vremena da se riješi lopte dok ga netko napadne. Sada je taj interval pao na sekundu ili dvije. U današnjem nogometu većina igrača ima jako dobru tehniku, ali ne mogu svi reagirati jednako brzo.  

 Hrvatski igrači?


  – Sviđaju mi se jer vidim puno potencijala, puno zanimljivog materijala na kojem treba raditi. Ali, nije dovoljno kvalitetno raditi samo u prvoj momčadi, mora se ozbiljnije početi raditi ranije u nižim uzrasnim kategorijama. Trebat će vremena da se neke stvari promijene. 


 Suradnja s Elvisom Scorijom i ostatkom stručnog stožera?


  – S Elvisom sam se kliknuo na prvi pogled. S Draganom Tadićem i Sinišom Ćaletom također. Imali smo sreće jer nije lako okupiti tim ljudi koji se slaže i slično razmišlja. Prošli smo zajedno kroz dobre i loše trenutke, ali svaki put smo ostali zajedno. Bilo je diskusija, konfrotacija, ali vjerujte mi da sam vrlo sretan s ovakvim suradnicima. Elvis je moderan trener jer je spreman na suradnju s ljudima koji ga okružuju. Nekada su treneri odlučivali o svemu. Elvis puno priča s nama, razmjenjujemo mišljenje, po shvaćanju je moderan trener.  

Bio sam zabrinut


Triput ste testirali igrače od svojega dolaska prošlo ljeto? 

  – S drugim testovima sam bio jako zadovoljan jer kada smo krenuli u Sloveniju i napravili prve testove, razina nekih kapaciteta je bila vrlo, vrlo niska. Bio sam zabrinut. Sada smo dva koraka ispred toga, udarili smo dobre temelje za nastavak rada. Na početku smo u usporedbi s nekim parametrima Serie A i Europi bili vrlo nisko, sada smo dosegnuli sasvim solidnu razinu da možemo dobro raditi. Prije to nije bilo moguće. 


 Jeste li podigli razinu rada u ovim pripremama?


  – Promijenili smo neke stvari jer je manje utakmica nego u prvom dijelu. Smanjili smo opseg, a povećali intenzitet rada. To je razlika. Prije to nisam mogao učiniti jer bi vjerojatno imali problema s ozljedama. Sada mogu dignuti intenzitet. 


 Ovo je prvi put da dvaput radite pripreme u jednoj sezoni?


  – Ovo mi više odgovora jer mi daje vrijeme da stavim sve na svoje pravo mjesto. Osim toga imam vremena da oporavim neke igrače. Ono što nije dobro je što smo bili u svojevrsnom zaletu, za razliku od drugih momčadi, kada je došla stanka. 


 Kvaliteta HNL-a?


  – Vidi se razlika između prvih pet, šest klubova i ostatka. Isto tako postoji velike razlika između igrača. Neki su vrhunski u tehničkom smislu, neki na puno, puno nižoj razini. 


 Jeste li zadovoljni s jesenskim rezulatima?


  – Moramo biti. Uspjeli smo se u kratko vrijeme zbližiti kao momčad. Ipak smo skoro svi novi u ovom projektu. Nije lako sve to složiti. Za mene projekt ide pravim putem i slutim da ćemo napraviti nešto dobro u budućnosti za »Rijeku«, ali nešto što će dugo trajati. Nećemo biti kao meteor, bljesnuti i onda pasti. Važan je kontinuitet rasta i uspjeha. 


 Kao i »Chievo«?


  – Upravo tako!