U uobičajenim »skrovištima« odbačeni madraci, nekoliko starih pokrivača, pohabana odjeća i cipele s rupama, bit će jedino što će ih ovih dana štititi od nemilosrdnog vjetra i temperature koja ledi kosti
RIJEKA - Siječanjska škura bura i temperatura blizu ili ispod ništice, opasno ugrožavaju živote 30-tak riječkih beskućnika. Neki su, doduše, potražili smještaj u prihvatilištu Ruže sv. Franje ili pak u dvije trošne i hladne sobice nužnog smještaja Grada Rijeke na Drenovi. Međutim, nema mjesta za sve i dio beskućnika bit će prepušten na milost i nemilost hladnom vremenu.
Obilazak uobičajenih »skrovišta« u kojima ljudi bez krova nad glavom i kune u džepu provode sve hladnije noći i dane, ostavljaju dojam posvemašnje tuge i očaja. Trošni i odbačeni madraci, nekoliko starih pokrivača, pohabana odjeća i cipele s rupama, bit će jedino što će ih ovih dana štititi od nemilosrdnog vjetra i temperature koja ledi kosti. Volonteri koji brinu o riječkim beskućnicima stoga strahuju da neki od njih neće dočekati sljedeće jutro. No, ponosni u svojoj ljudskoj nesreći, riječki beskućnici odbijaju pomoć. »Hvala, dobrog smo zdravlja, ništa nam ne treba«, jedan je od njihovih najčešćih odgovora. No, situacija je posve drukčija – promrzli su i gladni pa bi im bilo kakva pomoć bila dobrodošla. Smještaj dok ne popusti hladnoća ili tople cipele koje su nam višak, prije svega. Za hranu se nekako snađu.
Mirovina 115 kuna
A dragocjeno iskustvo je bilo upoznati jednu od riječkih »sjena«, 66-godišnjeg Radu Maravića, beskućnika s trogodišnjim stažem u preživljavanju i spavanju na hladnom betonu. Prošlo je i vrijeme socijalizma kad bi kao bivši Titov kormilar na »Galebu« na putu za Aleksandriju izazvao divljenje i vjerojatno bolji status u društvu, od sudbine koju dijeli s oronulim brodom na kojem je, kako kaže, kao mulac s 18 godina, baš kao u Balaševićevim stihovima, vidio Maršala tri puta.
Svaki od naših sugovornika treba neku pomoć. Tako su Radi Maraviću neophodne zimske cipele broj 43 koje mu građani mogu darovati u prenoćištu Crvenog križa na Pećinama gdje su mu humanitarci s Kanala Ri platili smještaj do utorka, dok se Damiru Crnčeviću cipele broj 42 mogu donijeti na ribarnicu, gdje ga svi znaju. Snježani i Damiru Domijan treba grijalica, štednjak i hladnjak, a Mili Bariću također topla obuća broj 43 i ono najvažnije – operacija očiju. Njih se još koji dan može pronaći na adresi Ivana Žorža 46.
– Nakon 20 godina radnog staža kao termoizolator u Makedoniji, osam godina u Njemačkoj i nekoliko godina u Hrvatskoj, pogledajte koliko mi iznosi starosna mirovina – 115,50 kuna! Sada zahvaljujući volonterki Liviji i riječkom prihvatilištu sređujem mirovinu iz inozemstva. Kada sam otišao u privatnike, posao nije išao, garsonjeru više nisam mogao plaćati… Imam li nekoga svoga ovdje u Rijeci? – i tu su riječi stale, a suze krenule.
Nada se pomoći Grada Rijeke, grada koji smatra svojim, u kojem je po dolasku iz Ogulina kao dječak ovdje završio školu i odrastao. Nakon što su istjerani iz skladišta, stalni »cimeri« na peronu postali su mu Srećko, Marija i Muhamed, i kaže, dobro se međusobno slažu. Pomažući u voćarni na tržnici zaradi za marendu, a u Kuću utočišta sestara milosrdnica ode povremeno na ručak i oprati robu. Hvali se kako se već davno nije razbolio, čak i malo jača prehlada ga je zaobišla unatoč tome što je cijeli dan na nogama, nakon buđenja u cik zore s prvim vlakovima koji mu prođu kraj uha. Kad predvečer legne, pokrije se preko glave i moli Boga da ga jaka bura ne otpuše, a snijeg ne prekrije, a sve sa ciljem da dočeka idući utorak kad putuje u rodnu Drežnicu gdje ga čeka ostavinska rasprava i supruga, kojoj se nakon 42 godine braka želi trajno vratiti.
Nikako do statusa branitelja
Već od 4.30 sati ujutro kad donosi kašete ribe na riječkoj ribarnici pa do kasnih popodnevnih sati može se vidjeti Damira Crnčevića, kojem je u 38 godina stalo i šest godina života na ratištu kao hrvatski dragovoljac od 1991. Iz tih vremena vuče »suvenire« – gelere u nozi, te već nekoliko godina beskućničkog staža iako je, prema njegovim riječima, još prije jedanaest godina predao zahtjev za rješavanje braniteljskog statusa u resornom ministarstvu. Nazvali su ga jednom i rekli da mora čekati. Na ulici, s dva moždana udara. Ratne strahote, smrt najboljeg prijatelja na njegovim rukama, bile su prejake da bi mogao ostati u rodnoj Novoj Gradišci, pa mu je Rijeka postala dom. Točnije, njezini mračni i hladni zakutci.
– Bez adrese sam, trenutno spavam kod prijatelja Miroslava, također obespravljenog dragovoljca Domovinskog rata, u 16 četvornih metara u Mihačevoj Dragi, a i to mu želi grad oduzeti jer ne plaća režije zbog nedostatka primanja. Prije sam spavao u vagonima, ispod broda »Uragan«, a najviše u riječkoj bolnici gdje se grije. Ovdje pomažem, dobijem 30, 40 kuna za cijeli dan, pa Miro i ja zajedno kupimo hranu. Teško je tako živjeti i ljeti, a kamoli zimi, dodaje Crnčević i ispratio nas tužnog pogleda, a potom krenuo za poslom kako bi preživio još jedan dan u životu bez smisla i cilja.
Velike hladnoće pojačane snijegom i burom natjerale su prekjučer Grad Rijeku da uz pomoć Centra za socijalnu skrb na lokaciji nužnog smještaja na Drenovi otvore nastambu s dvije sobe i ukupno 10 kreveta za one koji nemaju kamo. Među prvim stanarima koji su jučer ovdje smješteni je 71-godišnji Mile Barić, kojeg uz samoću i beskućništvo pogađa puno teži problem – sljepoća na oba oka.
Bitno da je toplo
– Rečeno nam je iz Grada da tu možemo biti dva, tri dana dok hladnoće ne prođu, a onda da će nas negdje drugdje smjestiti, ali ne znamo kamo. Bitno da je toplo, ali nemamo gdje držati odjeću, nemamo toplu vodu za oprati se, a toalet je vanjski. Četiri godine živio sam u baraci na Škurinjama, ali prehladno je da budem tamo, kaže Barić, koji je od 1961. stanovnik Rijeke i radio je u mnogim, već propalim građevinskim tvrtkama.
Nakon svega, danas nema ni primanja, ni dokumente, ni zdravstveno osiguranje. Vidi, kako kaže, svoje ruke samo pri jakoj sunčevoj svjetlosti ili pri škljocanju fotoaparata. Njegovu sudbinu bez prebivališta, a što znači i bez ikakvih drugih prava, dijeli Zlatko Kotarac koji je do jučer noćio u napuštenim prostorima Hartere. Također, njihovi supatnici su i Snježana Domijan s bratom Damirom, Saša Maranić te drugi koje će hladnoće tek natjerati da ovdje potraže smještaj.
