Nesretna žena koja kaže da se zove Đuka Đuli Vukmirović Srok odbačene palete prekrila je stiroporom i pretvorila ih u krevet, gomilom ručnika zamijenila je posteljinu, mjesto gdje spava ogradila je daskom da se donekle zaštiti od vjetra...
RIJEKA Gradska četvrt Pećine, u kojoj je riječka elita podigla svoje luksuzne vile, krije šokantnu priču 60-godišnje žene koja već mjesecima živi u jednoj od špilja koje su načičkane uz samo more. U nekoliko kvadrata pećine iznad popularne plaže Vila Marija, nesretna žena koja kaže da se zove Đuka Đuli Vukmirović Srok pronašla je svoje utočište. Odbačene palete prekrila je stiroporom i tako ih pretvorila u krevet, gomilom ručnika zamijenila je toplu posteljinu, mjesto gdje spava ogradila je daskom kako bi se barem donekle zaštitila od vjetra, vide se boce mlijeka i razne konzerve, tamo je i kalendar, božićna pšenica… Ne osjeća se neugodan miris i očito je da održava higijenu.
Premda je posve osamljena, te prepuštena na milost i nemilost ljudima i vremenu, ničeg se ne boji jer, veli nam Đuka Vukmirović Srok, »grom neće u koprive«.
U RIO-u sam radila, imam 33 godine, pet mjeseci i pet dana staža. Bivši suprug radio je u Torpedu 40 godina. Imam mirovinu od 1.800 kuna pa imam za hranu koju kupujem u marketu. Odem ponekad po pizzu. Ako sam u RIO na posao mogla pješke s Vežice i po ledu, neće mi ni sada biti ništa. Zdrava sam i danas. Nije mi zima.
Iz razgovora teško je odgonetnuti okolnosti koje su nesretnu ženu prisilile na život nedostojan čovjeka; miješaju joj se imena, vrijeme i događaji. Kaže da je u stanu iz kojeg je potjerana u ulici Drage Gervaisa, ne sjeća se uličnog broja, dugo godina bila susjeda riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela sve dok on nije preselio, nadimak Đuli je dobila od guvernera Željka Rohatinskog, a sigurna je da je za njezinu tragediju kriva engleska kraljica Elizabeta II. Nakon nekog vremena, pokušava nam objasniti, u stan iz kojeg je izbačena uselio je njezin sin.
– U tom sam stanu živjela deset godina s jednim policajcem, Marinkom. Prije njega bila sam u braku 13 godina. Marinko je prije godinu dana umro. Jednog dana nakon njegove smrti otišla sam u trgovinu. Kada sam se vratila, više nisam mogla u stan, netko se unutra zaključao. Ne znam tko je to učinio, ali nije moj sin koji danas samo tamo živi sa suprugom i djetetom. To je mali, jednosobni stan i nema mjesta za svih. Imaju oni svojih briga i bolje je da su oni tamo. Ne mogu ih ja sada izbaciti. Mogu ja i ovako, neka umrem. Bila je i policija, ali ništa, pustili su me, kaže nam dok u morskoj vodi deterdžentom za suđe pere traperice.
– Prođu ljudi koji ovdje žive, znaju da sam tu i kako živim, ali nitko nikada nije pitao trebam li što. Pomoć nisam tražila, neću ja nikoga moljakati. U RIO-u sam jednom predala molbu za stan. Moju molbu nisu ni pogledali, dodaje.
Nesebičnu pomoć ipak ima od Katice Tomljenović koja izgleda jedina danas za nju brine. Kaže nam da joj pokušava objasniti da ne može živjeti u špilji, da mora pronaći odgovarajući smještaj i potražiti pomoć od gradskih institucija. Jednom je, dodaje Katica Tomljenović, prespavala u Crvenom križu.
– Ma, pusti Katice, valjda već nešto iskrsne, dobro čuje naš razgovor.
