Nikada ni jedan narod nisam pozivao na istrebljenje, a to što sam te ubojice nazvao majmunima, jedino mi je žao što sam uvrijedio životinje, jer sam vegetarijanac i prijatelj životinja. Ovo s Haagom je glupost i nemam se potrebe nikome ispričavati, jer moja je savjest doista čista i mirna
Između dvije probe, dva predavanja, dvije kazališne predstave, Rijeke i Zagreba, redatelja opere »Faust«, prekjučer premijerno izvedene pred riječkom publikom, Krešimira Dolenčića ipak smo uspjeli privesti pred novinarsko propitivanje. Unatoč brojnim obavezama u kazalištu, Akademiji i poslova vezanih uz funkciju ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara, Krešimir Dolenčić, vedar i raspoložen koncentrirano započinje razgovor u kazališnom kafiću. Zvonio je mobitel, stizali su mejlovi, a i neki dogovoreni sastanci strpljivo su čekali.
– Volim Rijeku, osjećam se izvanredno ovdje, vrlo inspirativno i opušteno.
Nemojte nam previše laskati, morat ćete to i argumentirati.
Volim riječki stav
Uživate li samo u riječkom opernom ansamblu ili i u gradu ?
Nedavno ste izašli s vrlo zanimljivom statistikom, naime da u Hrvatskoj više ljudi odlazi u kazalište nego na nogometnu utakmicu?
– I to je istina!
Ali svi su zaluđeni nogometom, da ne kažem vlada prava euforija za vrijeme nekih nogometnih utakmica bilo lokalnog ili nacionalnog tima, a da ne govorimo o prvenstvu koje tek slijedi?
– U Rijeci sigurno više ljudi ide u kazalište nego na Kantridu, a isto je i u Zagrebu. Stadioni su prazni, to se subvencionira. Prošle godine ja sam na svojim predstavama imao sto tisuća ljudi, pa to Dinamo nije vidio u svom životu! Hrvatski nogomet je jedna velika praonica novaca, mafije. Nogometna utakmica je je izvanredan ventil za urlanje, vikanje za agresiju zato ga i ne podnosim, jer ne razumijem što je to. Vani se oko toga vrti velika lova, stadioni su krcati, kladionice, lutrije, pa mogu razumjeti zašto su ti ljudi tako strašno plaćeni, ali ovdje svi klubovi bi trebali biti na minimalcu.
Stignete?
– Ne previše, ali čovjeka odmara kad osjeti blagost, ljubaznost i pristojnost. Volim i riječki životni stav koji se osjeti na ulici, na pješačkom prijelazu, u trgovini. To mi je doista ugodno, ne znam boljih riječi hvale.
»Fausta« ste postavili drugi put, prvi put bilo je to u Splitu, ali kao redatelj imate i druge operne uspješnice?
Prva opera u Rijeci
Ovo nije prvi put da ste u riječkom kazalištu, osim opera postavljali ste i dramske predstave, je li vam neka ostala u posebnom sjećanju?
– O da, za nekoga tko napravi jednu malu predstavu u Zagrebu i bude pozvan napraviti veliku operu ovdje u Rijeci, skoro bih se usudio reći praizvedbu, svakako da je to bio jedan od većih trenutaka u životu.
Što vas privlači u operi, čini se da vam je draža od drame? Što vas je tome odredilo?
Snaga živog trenutka
Koliko je za vas kao redatelja kazališna iluzija zapravo stvarnost?
Pronašla sam jednu vašu izjavu gdje kažete da čovjek u onome što radi treba prepoznavati mogućnost susreta s onostranim.
– To je jako zanimljiva tema, meni primjerice u ovom času u Zagrebu ide deset predstava, a i profesor sam na Akademiji gdje predajem glumu diplomantima na petoj godini. Ti mladi ljudi su Akademiju zbog toga i upisali, nisu je upisali zbog novaca i slave, jer toga više nema. Ali, to se doista i događa, kazalište jest čudo, ono doista ima snagu živog trenutka. Prijenos misli, energije i živog čovjeka je beskrajno lijepa stvar i beskrajno je poštujem i volim. I sam sam pomalo nerealizirani glumac, valjda nisam imao dovoljno hrabrosti za taj poziv.
I što činite kad ne znate što hoćete?
– Da, snaga umjetnosti je ritualna, arhetip. Ljudi su crtali po spiljama, zaboga, a mislim da se najbolje izražava kroz glazbu. Divno je kad osjetiš da je nešto prešlo rampu, to je neopisiv i nenaplativ osjećaj.
– U Hrvatskoj ih već puno poznajem, pa ih biram jer sam ih gledao, a s mnogima sam već i radio, pa već znam gdje se možemo naći. Sa svakim postoji neki drugi pristup. Ponekad želiš baš nekog s kojim nikad nisi radio i misliš da uopće nije za to. Dakle, nekoga odabereš i s njime provedeš mjesec ili dva. To je puno, to je kao da se odlučiš da ćeš s nekim hodati i biti po četiri sata dnevno, znači taj stvarno mora biti jako dobar za to. Proces rada je uvijek zanimljiviji od predstave, najneinteresantnija stvar na svijetu je premijera. Tada su svi našpanani, svi su na adrenalinu.
Slijediti instinkt
Spomenuli ste da vam u Zagrebu trenutačno ide deset predstava, predajete na Akademiji, a i ravnatelj ste Dubrovačkih ljetnih igara i u svemu ste uspješni. Dodamo li k tome i da ste suprug i otac troje djece, ne mogu ne pitati vas kako to sve pohvatate?
– Imam jako dragu i lijepu obitelj, prekrasni su i zato mislim da sam možda u ovom trenutku i pretjerao. Do sad smo govorili o lijepom trenutku teatra, ali na žalost postoji i jedan sasvim anakron sustav, tu mislim na opće pozicioniranje kulture u Hrvatskoj, zatim međuljudske odnose u kojima ima strašno puno jala, negativnosti čak i netolerancije. To zaista umara i i nije dobro. Zabiti se na probu s ljudima koje voliš to je opuštanje, ali doći do probe, učinit je mogućom, to je teško.
Vaša supruga Ana je dramaturginja, zajednički ste radili na nekoliko projekata, kako izgleda suradnja supružnika?
– Radili smo puno predstava zajedno. Jako puno razgovaramo, pa kazalište je naš život, to smo izabrali! Nije uvijek lako!
Roditelji su vam liječnici, dakle posve izvan branše i imali su veliki otpor prema odabiru vašeg zanimanja, kako ste se ipak uspjeli izboriti?
– Imali su otpor jer su se bojali kako će se od toga živjeti. Moj tata Petar je u gimnazijskim danima vrlo predano glumio i to čak glavne uloge, ali moj deda Stjepan nije mu dopustio da bude glumac. No, pregledavajući stare obiteljske fotografije pronašao sam i djedove fotke u kazališnim kostimima. Eto, ja sam prvi izašao iz ormara, prvi sam se usudio i inficirao kazalištem!
Prepoznali ste svoj put ?
– Čovjek treba učiti i iz svojih loših dana i loših procjena. Problem ovog svijeta jest da se neprestano moraš odlučivati za strane napred nazad, sad ili nikad. To je bombardiranje koje ti ne dopušta da ploviš, da se mijenjaš kroz iskušenja koja si sam postaviš ili ti nadođu. Panika je u tome što te svi tjeraju da neprestano moraš ispravno odlučiti, ali to je nemoguće i zašto bi se iskušenjima trebali othrvavati?! Ima ih i potrebnih i dobrih! Mislim da treba sve probati i napraviti. Ja sam kao osamnaestogodišnjak položio prijamni na pravu i klasičnoj filologiji, ali odlučio sam baviti se režijom. Zašto sam to odlučio i koji je to bio trenutak, zaista ne znam.
Instinkt?
– Da, iako ga puno puta u životu nisam slijedio i to onda nije bilo dobro. Iskrenost prema sebi je uvijek nužna, najprije za osobnu dobrobit, a onda i za ostale. Mislim da treba vježbati instinkt u sebi i zato mislim da sa sam sad malo pretjerao s obavezama. Zbog toga bih trebao malo odahnuti.
Mali veliki »ne«
Radili ste u Americi i u Londonu, kakav je odnos tamošnjih struktura prema kulturi u odnosu na ovaj, kako kažete, zastarjeli u Hrvatskoj?
Mislite da je to poželjno?
– Ne, to nije poželjno! Mislim da je poželjno imati svijet sa što većim brojem ljudi podložnim svakoj vrsti manipulacije i vjerovanjima. No, dugoročno sam ipak optimist, jer ljudi više ne vjeruju politici, ni sustavu. Sve to polako nestaje i ljudi se spajaju, znaju reći taj mali veliki »ne«.
Od Haškog suda prozvani ste za genocid, već ste o tome davali brojne izjave, kako se vi i vaša obitelj osjećate zbog svega toga?
Vlastito kazalište
Imate li neku redateljsku ili drugu neostvarenu želju?
– Imao sam želju ne raditi neke predstave, primjerice »Aidu« i »Madam Butterfly« i sad ako kažem one koje bih radio, najvjerojatnije ih nikada neću raditi. Hahaha… Dobro, na kraju su i »Aida« i »Madam Butterfly« ispale odlično. Bahato je reći, ali imam troje fantastične djece i posao koji volim, i mogu reći da nemam neostvarenih želja. Bilo bi glupo da mi nešto fali. Stvarno to mislim. Trebao bih napraviti svoje vlastito kazalište, eto to bi bilo lijepo.