Nekoliko uobičajenih lica sjedi oko stola u kuhinji. Vino je na stolu, pijucka se i priča. Na vratima riječkog stana pojavljuje se maskirani lik, ali nitko se previše ne uzbuđuje: svi oko stola znaju da je to klaun Romano Dautanac koji se upravo pripremio za dočekivanje gostiju na riječkoj inkarnaciji Kućnog teatra »Škripzikl«. 

Ekipa oko stola zapravo se šverca na poznanstvo sa stanarom koji će pružiti pozornicu za tu noć, ali 15-ero odabranih gostiju još uvijek ne zna gdje će se zbiti događanje za koje su se morali prijaviti putem e-maila [email protected]. Iza tog e-maila krije se zagrebačka Mala performerska scena, organizator hvaljenog Festivala novog cirkusa i niza drugih akcija koje afirmiraju suvremeni cirkus, što djelomice upućuje i na karakter programa pod nazivom »Lica kućnog teatra«. 

Petnaestero odabranih čeka točno u 19.55 sati na zadanoj lokaciji iza hotela »Kontinental«. Svatko je donio bocu vina ili bocu vode, i svi nose nešto crveno. Ulaznicu neće platiti, ali ovo su morali ponijeti sa sobom. Klaun ih je ljubazno dočekao, a onda ih uveo u stan. 

Igrom slučajnosti mnoga se lica prepoznaju i nastaje njihova interakcija koja bi mogla ugroziti izvedbu. Klaun se mora prilagoditi pa čita najavu događanja iz novina – granica između predstave i stvarnosti vrlo je tanka pa se postavlja pitanje magije pozornice. Klaun i dalje igra na istinu, traži i samog sebe. Čita iz novinskog članka: »Kućni teatar ‘Škripzikl’ nedavno se, među 134 prijavljena projekta europske potpore za perspektivne kreativce Circus Next, uspješno plasirao među 15 polufinalista. Sedmero finalista odabrat će se u travnju u belgijskom gradu Neerpeltu«. Zajedno s publikom potom utvrđuje da je bolje tu akciju nazvati cirkuskom gerilom, nego gerilskim cirkusom. A onda priznaje: 

Ranjivi klaun

Publika je i dalje radoznala, ali šale koje razmjenjuje i interakcija koju ostvaruje zastrašujuća je za izvođača, pa se on utječe izvedbama za pojedince. Jedan po jedan članovi publike odlaze na balkon, gdje je izložena jedna fotografija. Onda i u toalet, gdje klaun za njih ima koncert na drombulji. 

Ali klaun se ipak odvažuje početi davati zadatke: prva skupina od četvero dobrovoljaca dobiva zadatak u kuhinji, a druga u spavaćoj sobi. Ekipa iz kuhinje donijet će čvrstu okrepu, a ekipa u sobi radi svoj mali vlastiti teatar u teatru. Stan je gotovo postao pozornica, no prava magija je izostala: publika je vrlo zahtjevna, a ogoljeli, ranjivi klaun, nije ju u potpunosti zadovoljio. 

Kako je to klaun doživio? Kao »work-in-progress«. 

– Iako imam karte iz rukava za koje znam da »rade«, ovaj put ih nisam htio vaditi. Teško je, zato što ste vi već bili ekipa unutar ekipe, ali to je veliki izazov, jer za mene je biti klaun dolaziti do sebe samog, a ne još samo jedna od tehnika glume. Pritom je važno i izražavanje mana i pogleda na svijet. Možda sam s 33 godine još uvijek premlad za to. U Rusiji si mogao biti klaun na dvoru tek poslije 45-te. Nije to bez veze – kaže Romano. 

Dosad je imao 20-ak izvedbi kućnog teatra u posljednje tri godine, i to kao posljedica frustracije klaunskog nastupanja na ulici ili u klubovima. Zapravo je krenulo slučajno. 

Sat katastrofe

Jedan od njih, dakako, je recesijski. Kriza vraća Romana u vrijeme s kraja 90-ih, kad se išlo na po nekoliko tuluma noću. Trošilo se malo novaca jer se malo i imalo, ali ljudi su se – po njemu – tada odlično zabavljali. Danas pak, čini mu se, stalno pričaju o projektima i o novcima, trošeći na šanku 300 kuna dok govore da nemaju para. 

Romano je jedan od tek nekoliko klaunova u Hrvatskoj. Klauna on promišlja pop-kulturno, ali i introspekcijski. Ne zadovoljava se pukom zabavom. No to je sklizak teren. 

– Kad sam večeras došao do iskrenosti, da ne znam što bih radio, došao sam u stanje koje se u nekim klaunskim školama zove satom katastrofe. Imaš cijeli semestar da radiš nešto što ne znaš, pa ako si žongler, sviraš na ulici i slično, da osjetiš što je to kad propadaš. I tu se u tebi izgradi sav jedan svijet. Zato biti klaun za mene nije glupiranje, nego iskrena emocija, odnosno maska nije za skrivanje, nego za otkrivanje – zaključuje Romano. 

Priliku za nešto sasvim drugačije imat će i Romano i publika već sutra (utorak), kada će se održati druga riječka inkarnacija Kućnog teatra »Škripzikl«, opet na tajnoj lokaciji. Prijave su u tijeku.