BERLIN » Jedini film kojem se može atribuirati prečesto eksploatirani festivalski epitet »šokantnog« prikazan je u paralelnoj »Panorami«. Riječ je o filmu »Nisam ljut!« iranskog sineasta Reze Dormishiana. Priča je to o Kurdu Navidu s teheranskom adresom koji živi u permanentnom stresu.

Tablete koje svakodnevno kljuka već su izgubile efekt. Zaljubljen je u djevojku s kojom pali svijeće i natapa vodom asfalt na kojem je njihova prijateljica poginula tijekom protuvladinih uličnih demonstracija. Glavom mu se stalno izmjenjuju konfuzne slike koje autor hvata u seriji furizonih montažnih zahvata. Dijeli stan s dvojicom glazbenika čiji su zidovi oblijepljeni fotografijama njihovih pacifistickih idola, od Johna & Yoko do Dalaj Lame i Boba Marleya.

   Djevojkin otac, konzervativni poslovođa u prodavaonici namještaja, protivi se njihovoj vezi. Zato je Navid spreman na sve pa i prodati vlastiti bubreg kako bi osigurao djevojci i sebi bolju budućnost. Ali konkurencija na tržištu bubrega je velika, što pokazuje i scena u kojoj junak prolazi pored ogromnog zida načičkanog flyerima s telefonskim brojevima potencijalnih donatora.

   Kad Navid totalno prolupa i ubije njena oca, biva javno smaknut vješanjem. Na projekciji za javnost, grupa Iranaca koji su sjedili do mene u šoku je napustila dvoranu, i to u trenutku kad masa u deliriju snima mobitelom Navidovu javnu egzekuciju kao da su na nekom rock koncertu. Ovim uznemirujućim filmom Dormishian se prometnuo u trenutno možda najradikalnijeg iranskog antirežimskog filmaša.

Koreja ravna Iranu

Sličnu trajektoriju slijedi i korejski sineast Jung Yoon-suk u sumanutom doksu »Non-fiction diary« u kojem se pozabavio šestoricom pripadnika takozvanog Jion klana, inače priprostim žiteljima sela u korejskoj provinciji, koji su sredinom devedesetih odlučili serijom najokrutnijih mogućih ubojstava i silovanja obračunati se s krvožednim kapitalizmom, ubijajući uz slogan »Mi mrzimo bogataše«, iako su kasnije i sami priznali da su ubili pogrešne ljude. Mediji su im čak pripisivali i kanibalizam zbog žvrljotina koje je policija zatekla na zidu njihova skloništa.

  Nakon što su završili u zatvoru, dio nijih se preobratio na kršćanstvo u valu masovne evangelizacije koju su vlasti provodile među zatvorenicima. No, ti veliki državotvorni kršćani nisu prezali od smrtne kazne, pa su jionovci bili smaknuti ubrzo nakon suđenja, iako se dio autorovih sugovornika pita kako je moguće da je njihova kazna bila donesena po hitnom postupku, dok za rušenje robne kuće u Seoulu u kojoj je te iste godine nastradalo 507 ljudi, i to zbog katastrofalno loše izgradnje, nitko nije odgovarao, iako njeni vlasnici nisu bili ništa manji masovni ubojice. »Jedno je direktna akcija, a drugo nemar« – kaže jedan od aktera. Te iste godine izvršeno je u Južnoj Koreji u tri navrata čak 57 egzekucija, po čemu je bila ravna Iranu kakvim ga prokazuje itekako ljuti i bijesni Dormishian.

   U sveopćoj dominaciji dječjih likova koji su pohrali Berlinale ističe se i 11-godišnji Čečen Ramazan u filmu »Macondo« austrijske redateljice Sudabeh Mortezai. Iza marquezovski intoniranog naziva autoričina komada krije se istoimeni imigrantski kvart u industrijskom predgrađu Beča u kojem živi Ramazan s majkom i dvije sestre. U njihov život ulazi muškarac iz susjedstva, inače prijatelj dječakova oca nastradalog u čečenskom ratu, koji će mu zamijeniti pravog oca.

Dvije autorice

Kao što je Richard Linklater u filmu »Boyhood«, prema reakcijama akreditiranih novinara (donekle zasluženo) najboljem komadu iz festivalske konkurencije, pokazao da ako ti u djetinjstvu baka i djed poklone Bibliju i pušku ne znači da ćes automatski postati katotalibanski militant, tako i Mortezai pokazuje da usprkos odrastanju u nasilnom okruzenju, dječak neće automatski postati nasilnik, pri čemu autorica puno duguje školi braće Dardenne.

   Festivalska konkurencija donijela je i dvije južnoameričke autorice. U »Trećoj strani rijeke« Argentinke Celine Murgie, koju je producirao Martin Scorsese, autorica je fokusirana na odnos oca liječnika i njegova introvertnog sina koji malo priča ali mu oči govore sve. A nakon što je njen prethodni komad »Mlijeko tuge« osvojio »Zlatnog medvjeda«, Peruanka Claudia Llosa odlučila je angažirati poznatije glumce u priči o odgovornosti i radikalno novim počecima koja prati odnos majke (Jennifer Connely) i njena sina (Cillian Murphy) koji se povlači u svoj zatvoreni svijet, proganjan traumama iz djetinjstva. Šteta što se Llhosa ne može osloboditi svog na trenutke bombastičnog i pompoznog stila, šamanizam uključen.

   Festivalsku konkurenciju zatvorio je smireni, »staromodni« i krajnje elegantni komad »Mala kuća« Yojija Yamade, koji istražuje obiteljske tajne i ljubavi kroz sjećanja i pisma jedne žene, nekoć sluškinje u bogatoj obitelji, koja je na leđima kilometrima nosila na terapiju pater familiasova sina oboljelog od paralize. Iako su obiteljske veze Yamadina omiljena tema, već vidim dobar dio kritičara kako spominje Ozua u svakoj drugoj rečenici, iako slavni sensei ipak ne stanuje ovdje.