Fotografije Reuters, Davor Kovačević
Proljeće pred nama donosi znane izazove. Cinično je iz klupa briselskog parlamenta tvrditi da je Europska unija poduzela sve što je bilo moguće, ili da je odgovornost sada samo na Bosni i Hercegovini i njenim susjedima
Docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Drago Župarić-Iljić jedan je od vodećih hrvatskih stručnjaka za migracije: doktorirao je na temi migracija uzrokovanih klimatskih promjenama, a izbjeglički studiji, migracije i etnički odnosi područje su njegova istraživačkog interesa.
Na početku intervja za naš list, Župarić-Iljić odgovorio je na pitanje mogu li se današnje migracije, zbog masovnosti i novih uzroka, poput klimatskih promjena, smatrati jedinstvenima u povijesti, neovisno o tome što su selidbe povijesna konstanta ljudskog roda.
– I da, i ne. Prapovijesne migracije su ponajviše bile potaknute upravo silama iz prirode, jer su ljudska, kao uostalom i sve druge vrste, oduvijek za sebe tražile pogodna podneblja za život. I nešto kasnije, primjerice u pozadini Velike seobe naroda iz 6. stoljeća, zasigurno su stajali i razlozi klimatskih promjena koji su prinuđivali čitave narode na pokret.
Danas je ipak novitet da svjedočimo sve većim, opsežnijim i razornijim posljedicama promjena u okolišu koje pokreću i uvjetuju masovne, a uglavnom nedobrovoljne migracije čime one postaju jedan od najvažnijih izazova današnjice.
Ruka koja ‘bije’
Postoje li podaci koliko je ljudi danas u pokretu zbog ratova, koliko zbog globalnog zagrijavanja, a koliko zbog nekih drugih uzroka? I kakva su predviđanja stručnjaka?
– Dakako, jer organizacije poput UN-a i Međunarodne organizacije za migracije vode precizne statistike po ovim pitanjima. U svijetu je danas više od 260 milijuna međunarodnih migranata od čega najviše ‘klasičnih’ radnih migranata i članova njihovih obitelji, dok je 760 milijuna onih unutarnjih koji ne prelaze granice svoje države.
Dakle, otprilike svaka sedma osoba u svijetu migrira. Međutim, ovome treba pribrojiti i brojku od više od 71 milijun prisilnih migranata, tj. osoba raseljenih ponajviše zbog ratova, progona, nesigurnosti, od kojih je 26 milijuna međunarodno priznatih izbjeglica. Situacija oko osoba koje su u pokretu zbog promjena u okolišu, uključujući dakle i klimatske promjene, nešto je kompleksnija.
Brojke osciliraju kroz godine, no recimo samo u 2019. u svijetu je bilo 17 milijuna raseljenih osoba zbog klimatskih razloga, pogotovo zbog prirodnih katastrofa, čime je taj broj premašio brojku onih koji su u toj godini bili raseljeni zbog ‘političkih’ razloga.
Predviđanja stručnjaka polaze od onih koji minimiziraju utjecaj promjena u okolišu na migracije, do nekih realnijih procjena koje govore o desecima milijuna raseljenih u desetljećima koja slijede, pa sve do vrlo katastrofičnih predviđanja o stotinama milijuna pa i milijardu i više onih koji bi mogli migrirati zbog klimatskih promjena do kraja stoljeća.
No, valja izbjeći jednostrana tumačenja koja izoliraju pojedinačne faktore seljenja, a uvidjeti kompleksnost i isprepletenost niza društvenih, ekonomskih, političkih, okolišnih, demografskih i drugih razloga koji pokreću ili pak onemogućuju ljude za selidbu.
Premijer Plenković izjavio je nedavno da je migrantska kriza potresla Europu više nego ijedan drugi politički događaj od pada Berlinskog zida. Kako vi gledate na reakcije u političkom i društvenom krajoliku Europe na masovni dolazak izbjeglica i migranata?
– Zavaravajuće je smatrati je ‘migrantskom krizom’ jer su krizna žarišta zbog kojih prisilne migracije nastaju podalje od europskog tla, osim donekle u slučaju Ukrajine. ‘Krizne migracije’ nastaju ponajviše u dubini afričkog kontinenta, na Bliskom istoku i Središnjoj Aziji.
Dakle, od proljeća 2015. do proljeća 2016., radilo se o ‘humanitarnoj krizi’ koja je nastala u uvjetima masovnog dolaska, tranzita i prihvata izbjeglica i drugih prisilnih migranata iz Sirije i Turske u Europu, preko humanitarnog koridora uspostavljenog na Istočnomediteranskoj i Balkanskoj ruti. Već je dobro opisano u literaturi, a svakako vidljivo u javnom prostoru, kako su inicijalne proturječne reakcije EU-a sezale od njemačkog ‘društva dobrodošlice’ do samogetoiziranja mađarskog državnog teritorija.
No, u proteklih pet godina, reakcije su posve skliznule od parcijalnih politika humanitarizma k sveopćoj sekuritizaciji. Sve manje je to europska ruka ‘koja mije’, a sve više ona ‘koja bije’.
U svjetlu današnjih tendencija kojima države članice kriminaliziraju migracije i solidarnost spram migranata i izbjeglica, te se okreću tehno-militarnim rješenjima u pokušajima upravljanja migracijama, mnogi zamjeraju Angeli Merkel odluku iz 2015. da primi milijun izbjeglica.
I ona sama je reterirala u kasnijim političkim nastupima oko toga, no nesumnjivo je tada poduzela hrabar i požrtvovan čin. Kolikogod kontroverzno, pitanje prisilnih migracija i izbjeglištva postalo je dijelom europskog medijskog i političkog mainstreama, naše društvene svakodnevice.
Pa ipak, čini mi se da nikakvo znanje o kompleksnosti načina i mogućnosti, te izazova i dobrobiti oko migracija, koje bi eksperti mogli prenijeti političarima ne bi u Hrvatskoj utjecalo na objektivniji i sustavniji pristup izgradnji adekvatnijih migracijskih, azilnih i integracijskih politika unutar trenutno vladajuće političke garniture.
Hrvatska se, manje-više, u tom smislu prilagođava Europi: kad Europa dopušta ulazak, dopušta ga i Hrvatska; kad ga zaustavlja Europa, zaustavlja ga i Hrvatska. Kako ocjenjujete javni diskurs u Hrvatskoj prema izbjegličko-migrantskom kompleksu?
– Točno da ovisimo kao država o ‘europskim’ politikama i silnicama. U tom pitanju balansiramo između centara moći Bruxellesa, Berlina i Ankare. Javni je diskurs prilično ostrašćen, posebice u pitanjima oko neregularnog tranzita Balkanskom rutom, pri čemu kreatori politika i javnog mnijenja, konstruiraju i hrane trostruke mitove.
S jedne strane toga da smo zadnja linija obrane EU-a od ‘masovne najezde hordi lažnih izbjeglica s Istoka’, kao filter, brana koja ih mora zaustaviti, udaljiti, odbiti, da bismo se dokazali dostojnima Schengena.
S druge strane, hrani se mit da, ako ih već ne uspijemo odvratiti o ulaska na teritorij i eventualno u proceduru traženja međunarodne zaštite, i dalje ćemo za mnoge od njih biti samo tranzitni teritorij na putu dalje za Zapad.
I treće, mit da sve što se posljednjih godina događa na našim granicama s nasilnim protjerivanjima ima uporište u pravnim propisima Republike Hrvatske i Europske unije, tj. nikakve nelegalne prakse spram migranata se ne događaju od državnog policijskog aparata.
Političari i ministri nas pokušavaju uvjeriti u sve ovo, iako tek druga tvrdnja ima uporište u društveno-političkom realitetu, ali samo donekle. Migracije su nesumnjivo i sigurnosno pitanje, no vlasti su potporu za svoje djelovanje odlučile temeljiti dominantno na ovom aspektu, čime nam nastoje izmaknuti potpuniju sliku.
Hridi ‘Tvrđave EUrope’
Nije dvojbeno da milijuni ljudi diljem svijeta skapavaju u bijednim uvjetima izbjegličko-migrantskog života. Preporučuju li stručnjaci načine da se situacija tih ljudi poboljša, a da se za te načine u široj javnosti ne zna dovoljno, jer ih političari i mainstream mediji ignoriraju? Ne mislim na nerealne prijedloge da se zaustave današnji ratovi, nego na pragmatična rješenja u sadašnjim okolnostima – ako ih ima.
– Ako pričamo o nekim standardnim i već desetljećima znanim rješenjima koje preporučuje UNHCR, znano je da ako se već ne može osigurati dobrovoljni povratak u zemlju porijekla kao najpoželjnije rješenje, onda se pokušava s lokalnom integracijom u sredinu prihvata, npr. izbjeglih Sirijaca u libanonsko ili tursko društvo.
Danas se u europskom kontekstu naročito promovira program preseljenja izbjeglica u treću zemlju i to se čak predstavlja ako ne kao jedini, a ono po državu najprihvatljiviji način dolaska i odobrenja zaštite.
Dakle, logika je ta, da su »prave izbjeglice« ranjive skupine izbjeglica, pa će gotovo kao neka ‘zaslužna siročad’ biti odabrani u selekcijskim misijama te potom preseljeni u EU. Problem s ovim modelom nije samo moralni, naprosto, potrebe su prevelike, a mogućnosti je premalo, iako on zapravo ima dosta veću podršku javnosti nego situacija s ‘iregulariziranim’ prelascima na granicama.
Stoga se kao dodatna, sustavnija, efikasnija i humanija rješenja također predlažu modeli omogućavanja sigurnih i zakonitih načina dolaska i prihvata putem humanitarnih viza s važenjem na određeni rok u svrhu privremenog boravka, ili npr. jedan opsežniji model spajanja obitelji, ili primjerice proširivanje studentskih i radnih viza u smislu važenja i za izbjeglice.
Paralelno se promovira i jedan model preseljenja koji nije isključivo državni nego putem privatnih sponzorstava od strane aktera u lokalne zajednice u koje bi izbjeglice mogle biti primljene i za uključenje u društvo ‘sponzorirane’ od strane zainteresiranih građana, udruga, vjerskih zajednica, poduzetnika, i drugih aktera koji bi garantirali za omogućavanje njihove inicijalne integracije.
Postoji i moralni aspekt problema: očito je da »sit gladnu ne vjeruje«, odnosno da je na djelu golema ravnodušnost prema izbjeglicama, ali i prema siromašnim zemljama u kojima se one okupljaju. Bosna i Hercegovina dobar je primjer za to, o utapanju u Sredozemlju da i ne govorimo.
Nama bliski Bihać, na primjer, ostavljen je da se sam nosi s tisućama izbezumljenih ljudi, a da za to ne mare ni vlasti u Sarajevu, ni vlasti u Bruxellesu, pa ni susjedna Hrvatska. Čini se da pomažu samo Crveni križ BiH i lokalne vlasti te volonteri i obični ljudi u Bosni, od svojih bijednih primanja. Kako to komentirate?
– Ta je situacija, ali i mnoge druge od grčkih otoka, do džungle Calaisa, primjer kraha i neodrživosti čitavog Europskog zajedničkog sustava azila baziranog na Dublinskoj uredbi. U slučaju BiH izgleda da je Bruxelles čak odustao i od kozmetičkog popravljanja te manifestne razine dubljih strukturnih problema što i kako s ljudima koji su zapeli u vječitom tranzitu, nasukani na hridi ‘Tvrđave EUrope’.
Altruizam i nesebičnost lokalnih humanitarnih aktera, a i solidarnost samih građana, donekle ublažava napetosti kod te humanitarne krize koja ne jenjava, i ima potencijal da se prometne i u političke napetosti pa i sukobe.
Kolege psiholozi podsjećaju da empatija ima svoj vijek trajanja, pa ako nije poduprta aktivnom strukturnom podrškom i nastojanjima može se preokrenuti u svoju suprotnost, apatiju, pa i antagonizam.
Proljeće pred nama donosi iste znane izazove. Cinično je iz klupa briselskog parlamenta tvrditi da je EU poduzela sve što je bilo moguće, ili da je odgovornost samo na BiH i njenim susjedima.
Brine li i vas očita ignorancija kojom hrvatske vlasti okreću glavu od izvještaja o nasilju nad izbjeglicama na hrvatskim granicama?
– Izvještaji o nasilju nad izbjeglicama na hrvatskim granicama trebali bi brinuti svakog građanina. Zapravo je šteta da takve prakse bacaju ljagu na one policijske i granične djelatnike koji svoj posao obavljaju savjesno i časno, u skladu sa zakonom, ne ugrožavajući ničija ljudska prava, zdravlje i dostojanstvo.
A onda pak državni vrh i u Saboru i u EU parlamentu zdušno pojašnjava i uvjerava kako su izvještaji o nasilju neutemeljeni, iako svatko na terenu zna što se zapravo događa već četiri godine.
Loše je i zabrinjavajuće za politički sustav ove zemlje i povjerenje građana u institucije da se događaju stvari poput procesuiranja volontera pod optužbom da su pomagali u nezakonitim prelascima granice, da se kriminalizira rad udruga koje skrbe o pravima izbjeglica, i da se pri tom ne provode ili opstruiraju istrage oko navoda pučke pravobraniteljice na pritužbe o prekoračenjima ovlasti kod postupanja na granici. No eto, ‘može nam se’, jer imamo prešutna odobrenja Bruxellesa i Berlina za ovo.
(Ne)tolerancija nasilja
A kako lijepo i gordo zvuči da, za razliku od Slovenije i Mađarske, mi nismo razvukli žicu. Ipak, s druge strane, treba realno sagledati kako u malim lokalnim zajednicama, gdje se ljudi ne osjećaju sigurno zbog migranata koji tranzitiraju i čine prekršaje po privatnu imovinu građana, policija može i treba omogućiti sigurnost i zaštitu građana i njihove imovine.
No potrebno je raditi na otvaranju prostora za dijalog i mapiranje potreba ljudi u tim zajednicama kako bi bili adekvatno informirani, te povratili povjerenje u institucije oko efikasnog, zakonitog i humanog pristupa u rješenju problema, u suradnji sa svim akterima koji u tome mogu pomoći. Za istinsku ljudsku sigurnost svih potrebna je nulta tolerancija na nasilje, bilo onog koje dolazi od migranata, bilo onog od prekoračenja ovlasti državnog aparata spram njih.
Što Europa i Hrvatska mogu očekivati u budućnosti, i kako bi se za to zemlja i ljudi mogli pripremiti?
– Prakse nasilnog vraćanja s granice predstavljaju kršenja odredbi iz međunarodnog prava o nužnosti omogućavanja pristupa teritoriju i proceduri gdje bi se mogla zatražiti izbjeglička zaštita, čak i ako se to pokušava na neregularan način.
Međutim, čak i u slučajevima kada migranti ne bi tražili zaštitu i – kako država pretpostavlja – željeli ‘zlouporabiti sustav azila’, za Hrvatsku je oportunije i jeftinije raditi kolektivna protjerivanja s granice, jer za standardnu proceduru smještanja u detencijske centre ‘nezakonitih migranata’ nemamo ni financijskog ni smještajnog kapaciteta.
Tu se onda primjenjuju vrlo ekstenzivna i provizorna tumačenja Zakona o nadzoru državne granice i Zakonika o schengenskim granicama, iako stavka 26. u njegovoj preambuli iz verzije zakonika od 2016. godine jasno kaže: »Migracija i prijelaz vanjskih granica velikog broja državljana trećih zemalja ne bi se trebali, sami po sebi, smatrati prijetnjom javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti.«
Ali, EU se prije par dana i strateški odredio za buduće slične slučajeve po ovom pitanju.
Presudom Europskog suda za ljudska prava, u slučajevima N.D. i N.T. protiv Španjolske, Veliko vijeće Suda je oslobodilo španjolsku vladu od optužbe za kolektivno protjerivanje migranata iz etničke enklave Melile natrag u Maroko, bez da se njihova situacija razmotrila na pojedinačnoj osnovi, bez da im je utvrđen identitet i pružen neki oblik pravnog savjetovanja.
Ova odluka ima dalekosežne posljedice za sve jer to de facto znači da se otvara mogućnost daljnje legitimizacije masovnih nasilnih push-backova na europskom kontinentu. Vizija Europske komisije o promoviranju europskog načina života i zaštiti naših građana i vrijednosti, tako će i dalje imati svoje gadno, neumiveno naličje u daljnjem zatvaranju europskog kontinenta za brojne ljude u pokretu koji svoje ratom, siromaštvom i klimatskim promjenama ugrožene živote u zemljama porijekla i tranzita riskiraju u želji da se domognu ‘sanjane Europe’.
Mi ovdje s druge strane žice, rijeke i granice, spavamo mirno, više ili manje svjesni da je to cijena koju plaćamo za konformizam koji uživamo. Ako pak sami ne živimo željeni ‘europski’ životni stil i standard, još uvijek smo slobodni spakirati se i krenuti put zapada gdje smo statusno, rasno i klasno podesniji i prihvatljiviji kao ljudski resurs u centrima održavanja globalnog sustava moći.
Žrtve pokvarenog sustava
Krijumčarenje ljudi kriminalna je zona migrantsko-izbjegličkog kompleksa. Jeste li se pomnije bavili tim problemom? Kako spriječiti krijumčarenje, i postoje li procjene – do koje je mjere ono korupcijski isprepleteno s vlastima?
– Jednostavno rečeno a primjenjivo u svakom kontekstu, krijumčarenje raste tim više što su zakoniti putevi i načini dolaska migranata ograničeniji. Dakle, migranti su prvenstveno žrtve i korisnici takvog globalnog sustava koji ih tjera u ruke otmičarima.
Postoji istraživanje Ureda za droge i kriminal Ujedinjenih nacija, objavljeno 2013. u Beču, koje zaključuje kako postoje indicije da u određenim kontekstima organizirane kriminalne grupe koriste koruptivne radnje čak i u dosluhu s vlastima za svoje krijumčarske operacije.
Nerijetko se upravo u sustavima imigracijske i granične kontrole, koji su oslabljeni korupcijom, to koristi kao prilika za krijumčarske prakse.
