U vrtlogu promjena tadašnji čelnik DC-a Mino Martinazzoli 18. siječnja 1994. godine ugasio je stranku De Gasperija, Mora i Andreottija, koja je vladala poratnom Italijom, te osnovao Narodnu stranku
Capovolgimento di fronte, iliti po naški, preokret. To je bio vihor na talijanskoj političkoj sceni koji je pomeo najveće, Kršćansku demokraciju i Socijalističku partiju, ne gledajući ni lijevo ni desno, već rušeći sve pred sobom tek pet godina od pada Berlinskog zida i oslobođenja Istočne Europe od lanaca komunističkih diktatura SSSR-a i njegovih satelita. Te 1994. godine je čelnik Democrazie cristiane (DC) Mino Martinazzoli, u tadašnji utorak, 18. siječnja, s istomišljenicima ugasio slavnu stranku i odmah osnovao Narodnu stranku, Partito popolare.
Točna na povijest
Oni i mnogi drugi su pisali povijest na koju je Martinazzoli stavio točku, »štoriju« koju su činili dobre i loše stvari, a ove druge su na koncu umrljale imidž stranke, dovele do raspada najslavnijeg i najmoćnijeg talijanskog političkog carstva. Misli se na aferu Tangentopoli, korupciju i kriminal, koji su narodu ogadili politiku, političare i strane na Apeninima i otocima.
Borba protiv korupcije i ogorčenje javnosti u Italiji protiv najjačih stranaka i političara devedesetih godina je učinilo svoje. Kršćanska stranka, Socijalistička partija, Socijalistička demokratska stranka (PSDI), Liberalna partija su nestali sa scene ili su se jako smanjili. Promjene su tolike da se počelo pričati o Drugoj Republici. U jeku afere 2. rujna 1992. godine socijalistički političar Sergio Moroni si je oduzeo život. U oproštajnom pismu proglasio se krivcem. Priznao je nedjela koja je učinio za stranku, optužio je sustav financiranja partija. Slavni Bettino Craxi, prvi čovjek Socijalističke stranke, veliki prijatelj Silvija Berlusconija, bio je vezan uz Moronija i napadao je istražitelje.
U krizi su na izborima DC i Socijalistička partija izgubile oko polovicu svojih glasova. Bettino Craxi je postao osumnjičenik, dao je ostavku na čelništvo u stranci, a na izborima 6. lipnja 1993. takozvani Pentapartito je gubio, DC je jako loše prošao, socijalisti su praktički nestali, Lega Nord je postala najjača stranka na sjeveru, osvojila je Milano. Craxi je skupljao presude, pobjegao je iz zemlje, završio je u Hammametu, u Tunisu, tu je bio od 1994. godine do smrti 19. siječnja 2000.
One 1994. godine Silvio Berlusconi je ušao u politiku, »sišao je na teren«, po njegovim riječima, i dobio je izbore. Dvadesetak godina drma političkom scenom, ali, da bude sve u tonu, i njega su istraživali i osuđivali, na žici je između vladanja i zatvora.
Blijedi rezultati
Mino Martinazzoli je odmah na početku imao problema, dvadesetak parlamentaraca nije bilo za ove promjene, zadržali su znak s malim štitom i križem, dodano je jedro. Nazvali su se Kršćanski demokratski centar (CCD). Tu su bila tada znana imena kao Flaminio Piccoli i Giuseppe Alessi. Potom je 1997. godine Piccoli osnovao Pokret za obnovu Kršćanske demokracije. Od 1998. godine su izlazili na izbore, rezultati su blijedi.
– Nova partija želi biti vjeran i hrabar čuvar sjemena iz kojeg je rođen DC. Ne počinjemo od nule, nemamo pustinju iza leđa, govorio je onih revolucionarnih dana Martinazzoli.
Rosy Bindi, koja je još 27. studenoga 1993. godine osnovala Narodnu stranku Veneta smatra da je DC ugašen 26. srpnja 1993. godine, kad je Martinazzoli okupio u rimskom EUR-u oko 250 članova stranke, ali isto toliko ljudi izvana da bi se stvorio novi politički subjekt s narodnim i kršćanskim predznakom. Rezultati na izborima, međutim, nisu javljali ništa drugo nego porazne vijesti. Usprkos željama o obnovi sišlo se s konja na magarca, od 29,6 posto DC-a iz 1992. godine palo se na 11 posto glasova PPI, Narodne stranke te 1994. godine. To je sada sve samo prošlost, politička povijest Italije. Na scenu su dolazili drugi protagonisti, zemlju su potresali politički skandali i kasnije, kod naših susjeda nikada nije dosadno.
