ZAGREB  Nakon sugestivnih najava fiim »Nimfomanka« kultnog redatelja Larsa von Triera, određen kao »seksualna drama«, konačno dolazi u domaća kina. Riječ je o »skraćenoj i cenzuriranoj« verziji četverosatnog ostvarenja kojeg će publika moći pogledati u dva dijela: prvi dio hrvatsku će premijeru doživjeti u četvrtak, 9. siječnja, dok će se na drugu morati pričekati još otprilike mjesec dana. 

  Priča prati Joe (koju tumači Trierova miljenica Charlotte Gainsbourg), ovisnicu o seksu koju pretučenu i napuštenu u uličici pronalazi stariji muškarac (Stellan Skarsgard) te je odvodi u svoj dom kako bi joj pružio čistu odjeću i toplu šalicu čaja. U sigurnosti njegovog doma, ušuškana pod pokrivačem, Joe započinje svoju priču koja bi ovom velikodušnom neznancu punom nježnosti i razumijevanja trebala opravdati njezinu tezu o tome da je svoju sudbinu sama zaslužila zbog toga što je duboko ispod površine loša osoba.

   Dalje od stereotipa

Njezina ispovijest, podijeljena u nekoliko poglavlja, opisuje njezin razvoj od male djevojčice u nimfomanku. Opisi njezinog odrastanja popraćeni su snažnim vizualnim i izrazito eksplicitnim scenama koji nisu štedjeli na brutalnom realizmu. Nema tu prikrivenih holivudskih trikova, sve se doima veoma živo, vlažno i ukrućeno. Ova živa sjećanja zapečaćena su opservacijama kojma dobroćudni domaćin, koristeći usporedbe poput pecanja ili utankog objašnjavanja polifonije, racionalizira Joeino ponašanje, ukazujući joj kako njezina nedjela i nisu toliko loša. 

  No, koliko se zapravo može racionalizirati potreba maloljetne djevojčice da u tandemu s jednako pohotnom prijateljicom zaigra igru koja nalaže da tijekom samo jedne vožnje vlakom seksualno zadovolji što je moguće više muškaraca, a pobjednica dobiva paketić slatkiša? Apsolutna seksualna devijacija nevinosti. Apetiti se nisu promijenili ni kada je postala samostalna mlada žena: uz stalan posao pomno je organizirala posjete muškaraca koji su je dolazili zadovoljiti, a u jednoj večeri »obradila« bi njih deset. Mlada djevojka krhke figure i plahog glasa u suštini je bila seksualni poligon za pohotne, u većini slučajeva izrazito ljigave muškarce – ali činila je to isključivo svojom voljom.

  Lars von Trier je dobro znao da je u odabiru ovako snažne i provokativne teme pametno držati se dalje od stereotipa. Tako gledatelj ne dobiva ni objašnjenje za seksualne apetite junakinje – a otklonio je i mogućnost jednostavnog, stereotipnog objašnjenja ove seksualne devijacije: ona se nije izrodila iz problematičnog odnosa s ocem. Štoviše, nimfomankin otac bio je jedini koji je za nju mario i, za razliku od hladne i distancirane majke, bio svijetla figura u njezinom odrastanju i razumijevanju svijeta.

   Religijska potka

Joe i njezine prijateljice držale su u nekoj garaži maltene crne mise u kojima su mantrale da seks ne smiju miješati s ljubavlju i da nikad ne smiju dva puta spavati s istim muškarcem. To je ishodište priče u kojoj ima svega – mučnih scena umiranja, maratona seksualnih odnosa s najrazličitijim muškarcima, a u svemu tome gledatelju se čini da svjedoči nekoj raskošnoj vizualnoj simfoniji. Prebacujući se s teme na temu, Lars von Trier pušta svojim hladnim likovima da katkad skliznu u efektnu grotesku, kao onda kad Uma Thurman u ulozi žene s troje sinova koju muž želi ostaviti zbog glavne junakinje, zajedno s djecom dolazi u stan ljubavnice. Tu nastaje jedan od najduhovitijih momenata filma koji bude asocijacije na Kafkin humor.

  Najveće iznenađenje u filmu je to što grubi, eksplicitni seks zapravo – ne šokira. Von Trieru nije stalo do jeftinog, brzopoteznog sablažnjenja gledatelja sirovom »ševom«. Baš naprotiv, način na koji se u filmu raspravlja o seksualnosti – izravno, bez naivnosti, sladunjavosti, a vizualni podražaji ama baš ništa ne ostavljaju mašti – otvara put prema nekim drugim temama, sitnijim i suptilnijim emocionalnim dramama protagonistice i njezina sugovornika.

  Kao i u prijašnjim Von Trierovim filmovima, i ovdje se u pozadini osjeća snažna religijska potka, pitanje grijeha i demonskog u ljudima. Za razliku od, primjerice, novog Jarmuschevog filma »Samo ljubavnici preživljavaju« u kojemu aluzije na književnost i književne likove djeluje plitko, isforsirano, kod Larsa von Triera su takve reference uvijek odlično uklopljene u film, kao one na Edgara Allana Poea.

  Kompleksnost »Nimfomanke« teško je dohvatiti bez drugog dijela u kojemu će se, sudeći prema dostupnim isječcima, odigrati najteži, ali i najveličanstveniji dijelovi filma. »Nimfomanka« nanovo predstavlja Larsa von Triera kao jednog od najvećih redatelja art filmova koji imaju i komercijalni potencijal.