Koliko ratova, koliko krvi, koliko patnji kroz koje je poput tisuća i milijuna prošla i mama, nona, pra i pra-pra nona Darinka. Čitav život proživjela je u istoj kući, na Gornjem Zametu, u Mulcima, a pritom je promijenila niz država
Te, 1914. godine malo je toga slutilo na dobro. Primjerice, hrvatska je umjetnost doživjela pravi pomor – umrli su književnici Antun Gustav Matoš, Ivo Kozarčanin i Fran Galović kao i skladatelj Ivan Zajc. Istina, iste su se, kako se u srpnju pokazalo, kataklizmičke godine, rodili Ivan Generalić ili zanosna Hedy Lamarr kao i Herta Hass, poznatija kao druga supruga Josipa Broza Tita.
No, smrt koja je na simbolički način promijenila tijek povijesti zbila se na današnji dan, 28. lipnja 1914. kad je u Sarajevu ubijen austrougarski nadvojvoda Franz Ferdinand. Taj je teroristički čin pokrenuo silnu lavinu reakcija što su točno mjesec dana kasnije startale Prvi svjetski rat.
Istog tog dana, toplog kakvi već budu oni oko blagdana sv. Petra i Pavla, pa je tako prema poslovici »sveti Petar na suncu jaje spekal«, na riječkom Gornjem Zametu bilo je veselo. U obitelji Mulac rodila se djevojčica Darinka. Nije dakako tada ma tko mislio koliko će poživjeti jer se to prigodom rođenja nikad ni ne čini – naprosto se zahvalilo Bogu na zdravom djetetu. Kako je kasnija povijest pokazala ne samo zdravoj nego i ekstremno dugovječnoj djevojčici koja upravo danas, na dan kad se prije punog stoljeća dogodilo zlosretni Sarajevski atentat, slavi svoj – stoti rođendan. Kao vjerojatno jedina živuća vršnjakinja tog brutalnog čina što je promijenio povijest, Darinka, kasnije udana Ćiković, nudi još bezbroj zanimljivih crtica iz povijesti Zameta, Rijeke ali i čitavog civilizacijskog kruga u kojem živimo. I svojim svjedočanstvom, simbolički, postavlja pitanje – gdje smo u ovih stotinu godina zapravo stigli?
– Kako sam vam ja tih ratnih godina obožavala kišu! Jer kad je padala s neba se na nas nisu spuštale bombe. Tadašnji avioni nisu po lošem vremenu letjeli tako da smo mogli odahnuti. Ali, bilo je više onih teških dana kad je smrt padala svugdje oko nas. Znali smo sate, dane provoditi u obližnjoj jami. Uvijek sam imala spremno malo kruha i bocu kozjeg mlijeka kako bi barem djeca bila sita. Morali smo bježati i u refugio na Krnjevu. Sjećam se tako da se u tom skloništu čak i rodila djevojčica, čini mi se da je bila deseto dijete u toj familiji, pa joj je svećenik dao ime Ana Marija Refugita. Da se zna gdje je došla na svijet. I da joj život bude ljepši od rođenja.
– Kako je doživjeti stoti rođendan? Nije lako jer su se u mojem životu promijenila silna događanja, brojni ratovi i godine kad je pravo čudo bilo preživjeti, ali bilo je lijepo. Čitav sam život proživjela u ovoj istoj kući, na Gornjem Zametu, u Mulcima, a da sam pritom promijenila niz država. Iako je na moj rođendan počeo njezin raspad, potječem iz Austro-Ugarske monarhije, priča nam nevjerojatno živahna i silno jasna, bistra stoljetna memorija Darinke Ćiković.
Svakodnevno preko granice
Rat je promijenio političku kartu Europe, u Rijeku je 1919. umarširao pjesnik i ratnik Gabriele D’Annunzio, slijedi Rapalski ugovor, krajem 1920. godine proglašava se Slobodna država Rijeka, pa se 1924. godine u Rimu Rijeka prepušta Italiji, Zamet ostaje Kraljevini SHS. Koja državno-pravna konfuzija u svega nekoliko godina!
– U osnovnu sam školu krenula na Zametu, ali zbog političkih previranja i sve izraženije talijanizacije, već nakon prvog razreda premještaju nas u Opću pučku školu Srdoči gdje je nastava bila na hrvatskom jeziku. Mada je od tada prošlo i više od devedeset godina, sjećam se skoro svih učitelja – Anton Puhar, Antun Modrušan, Valerija Frank i Kazimira Srdoč koja mi je i potpisala svjedodžbu tada završnog, četvrtog razreda pučke škole. Iako sam imala dobre ocjene, školovanje je iz mojeg odjeljenja nastavila, za učiteljicu, samo Marica Hrvatin. Dečki u zanat, cure doma. Željela sam i ja nastaviti školovanje, no mama Frana je rekla – ne dolazi u obzir, vrati se doma i radi.
Zemlje je tada na danas preizgrađenom Gornjem Zametu bilo u izobilju. Pokoja koza i povrtne kulture. No Darinka se s time nije zadovoljavala. Željela je svoj novac, željela se odmaknuti od hirovite zemlje.
– Mi smo vam živjeli u Jugoslaviji, a zaposlenje sam dobila u Italiji. Iako to danas djeluje kao da sam na putovala kilometrima, zapravo sam se samo sa Zameta spustila na Kantridu. Radila sam kod familije Ekl, on je bio naš, a žena, krasna osoba, je u Rijeku doselila iz Austrije. Jako su me voljeli. Nadnica mi je bila 20 dinara, a imala sam i pet obroka na dan. Pitaš me koliko je vrijedilo tih 20 dinara? A puno, nije to bio mali novac, ali da se sjećam što se za njega moglo kupiti – nemam pojma. Znam samo da se i mama čudila kolika mi je plaća. Radila sam kod njih sedam godina, a kad smo se razišli, jako su me lijepo ispratili. Darovali su mi praktično čitavu dotu, ma dali su mi i odjeće, skoro nove, ma divni ljudi.
– Najčešće nisu pitali ništa, no bilo je i neugodnih scena. Jednom sam tako od mojih gazdi ‘di sam radila nosila – fundaće. Ostatak od kave. Koliko god to danas bilo smiješno, morate znati da kave tada kod nas nije bilo ni u tragovima. Cikorija da, ali kava… samo su gospoda pila kavu. Nosim vam ja tako fundaće, kad mi carinik naredi pregled. O kako su likovali kad su našli »kafu«. A kako su tek bili kiseli kad su to skuhali i shvatili da su zapravo popili ono što sam im i rekla – fundaće.
Udaja za Merikana Matu
Paralelno sa školovanjem i odrastanjem, idu i oni tako tipični, za baš svaku generaciju koja je protutnjala ovom našom civilizacijom, mladenački dani. Dani kad se miješaju prvi zaljubljeni pogledi i rijetke zabave. Jer ma koliko bilo teško i siromašno, leptire u trbuhu ništa ne može zauzdati.
– Zamet je uvijek bio vrijedan, težački i radnički kraj koji se volio zabavljati, volio je i umjetnost, kulturu, a najbolje se feštalo u vrijeme pusta.
Pa se tako, jednog pusnog ponedjeljka, Darinka zagledala u – Matu. Ćikovića. Mislite tipično zametsko prezime, ljubav preko prvog dvorišnog zidića? Na neki način da, no Mate je zapravo bio – Merikan. Da, čudesni puti sudbine i povijesti ovih turbulentnih krajeva poslali su familiju Ćiković sredinom 19. stoljeća u Pensilvaniju. Sjeveroistok SAD bio je jako privlačan za doseljenike, otvaraju su se novi poslovi, nastaju velegradovi poput Philadelphije u kojoj je uostalom napisan američki ustav i potpisana znamenita deklaracija o neovisnosti. Bilo je posla, ali bilo je i nostalgije, tako da se familija Ćiković 1910. godine vraća u – Austro-Ugarsku. Mati je tada bilo šest godina. I vjerojatno nije bio baš najsretnije dijete na planetu. Jer tamo gdje se vratio, upravo je počinjao rat. Koji nije birao, već je mobilizirao. Sve muško. Darinki ubrzo umire otac, ostala je sama s majkom, no na svu sreću pojavljuje se u njihovom životu Josip prezimena Lenac.
– Silno mi je dobar bio očuh. Jako nas je volio. Nije radio razliku, a imao je on još jednog sina, istog imena, a ako vam je lakše razumjet moj vam je polubrat bio Josip Lenac Spodolčev, ratni junak po kojem danas nosi naziv jedna zametska ulica.
Darinka i njezin Merikan Mate Ćiković su se vjenčali 1938. godine. I opet su se u daljini čuli ratni bubnjevi. Na svijet im iste te godine dolazi kćerka Mira, kasnije i sin Radovan, a treće dijete, Elvira je ipak pričekalo kraj rata, rodila se 1946. godine.
Zamet u partizanima
A kad je još i Italija kapitulirala, ponosni i buntovni Zamet masovno kreće u partizane. Kako priča Darinka, nije bilo kuće iz koje netko nije bio u partizanima. Uostalom govore to i današnje zametske ulice, sve hrabre djevojke i momci čiji se život ugasio u metežu Drugog svjetskog rata: Milica Jadranić – o kako su nju mučili i na kraju ju masakrirali, i danas se grozi Darinka – Berta Jardas, Ivan Zavidić, Slavko Tomašić, Ivan Ćiković Beli, Josip Lenac Spodolčev, Ante Pilepić, Avelino Turak, da ne govorimo o braći Fućak, Cetina i Blečić… svi su od reda svoje živote dali u borbi protiv fašizma, svi vođeni samo jednom ideologijom – slobodom.
– A mi smo vam žene pomagale pokret otpora. Uz jedan uvjet – u pokret nije smjela ni jedna za koju se znalo da je blebetuša. Moje su vam prijateljice, s kojima sam dijelila akcije, bile Milka Milenić i Zlata Ćiković. Uz pomoć u hrani i odjeći, bilo je nemalo situacija u kojima smo za naše ljude prenosile oružje. Sjećam se kad smo jednom tako s koševima na leđima, na čijem je vrhu bila trava, naišle na njemačku patrolu. Mislim da mi u licu nije bilo ni jedne jedine kapi krvi jer ispod trave bilo je – oružje. Srećom, ma koliko nit’ smo mi znale njemački, nit’ su oni znali hrvatski, sve je prošlo bez posljedica. Bilo je u ratu i takvih, sretnih dana.
Druga je zgoda, kad je Darinka prenosila sa Zameta, preko Jurčići i Kastva, odjeću. Puhala je bura pa je za akciju iskoristila – djecu. Na Miru i Radovana navučeno je bilo nekoliko slojeva hlača, jakni i kapa. Djeca su bila u šoku kako ih je odjenula, podvezala im je nogavice pa ih prevrnula, no pogovora nije smjelo biti. I opet nehajni smiješak na njemačkom punktu. I opet sretan prelazak.
Rat je završio. Suprug se iz njega vratio. Ne i polubrat, Josip Lenac kojeg je jako voljela. Iz rata se nisu vratili još mnogi, dio je rodbine, susjeda i prijatelja skončao na Rabu, u logoru Kampor, neki još dalje, u Italiji.
Rat je prošao, glad i neimaština su ostali. Ipak, velika je sreća kad s neba umjesto bombi počnu padati »trumanova jaja« i još mnogo »slašćic« poput čokolade i keksi. Nema odmora jer jest se mora. Darinka opet briljira u svojim akcijama. Doma su čekala gladna dječja usta.
– Čula sam da se u Sloveniji dobro može utržiti riba. Znala sam tako posuditi od majke nešto novca, a moram priznat da su i ribari znali bit vrlo darežljivi. Napunili bi mi kantu od 20 litara i ne bi pitali previše. Pa s obale, direktno na vlak za Ilirsku Bistricu. U Jelšanama su mi bili najbolji. Znala sam doć kod neke obitelji, tamo bi me obavezno počastili s kruhom i bijelom kavom, pa bi svi zainteresirani za mijenjanje raznih vrsta hrane za ribu dolazili sami. Vraćala sam se tako iz Slovenije s torbama punim ječma, masla, znalo je bit tu i suhog mesa, svega pomalo što bi itekako obogatilo naše skromne jelovnike. Sjećam se tako da su se jednom iz Rakeka, mjesta blizu Postojne vratili moj Mate i njegovi kompanjoni. Krenuli su radit na zidariji, no posla nije bilo. Dovukli su se nazad, na Zamet žalosni, a kad su vidjeli što sam ja sve donesla iz Jelšana nisu mogli doći k sebi!
Strast čitanje i križaljke
Život ipak kreće u mirnije vode. Iako turbulentan, socijalizam ipak podiže standard, donosi kakvu-takvu, ne uvijek ni baš pravednu, jednakost među ljude. Darinka radi na tržnici, njihov je dolac na Gornjem Zametu uvijek proizvodio mnogo povrća, do svoje duboke starosti. Na žalost, u ne pretjerano poznoj dobi, 1979. godine umire njezin Mate. Nikad ga nije do kraja preboljela, no kako joj život traje uistinu dugo, i te je rane vrijeme ipak zaliječilo. Mirno doba opet joj prekida Domovinski rat. Muževi njezinih unuka, baš kao što su to činili njezin suprug i Zamećani iz skoro svake kuće u II. svjetskom ratu, kreću u obranu domovine. Države u nastajanju, Hrvatske, još jedne u nizu onih u kojima je provela život iako nikad iz rodne kuće nije otišla. Nisu tada padale bombe oko nje, ali sjećanja iz njezinog rata silno su je uznemiravala dok su joj najdraži bili na hrvatskim ratištima.
A danas?
– Ma nekako vam mirno provodim dane. Stalno istina nešto radim, čistila sam biži ovih dana, sama si ponekad nešto skuham, pomažem koliko mogu. I čitam. To vam je, uz rješavanje križaljki čija polja danas moram razaznavati uz pomoć povećala, moja najveća strast. Mada i ne treba čuditi – moj vam je otac Anton Mulac davno, još početkom prošlog stoljeća otvorio jednu od prvih knjižnica na Zametu. Iako nisam mlada, i danas sam članica »Svijeta knjige« i stalno nešto naručujem. Ali ne volim posudit onima koji ne znaju knjigu vratit! To ne! Imam vam svoju kartoteku u kojoj su točno zavedene knjige i ‘ko ih je posudio. Jao onom tko ne vrati!
U dvorištu višesatnog razgovora, brojna familija. Kćerka Elvira i njezin suprug, Istrijan rodom iz Trviža nedaleko Pazina, Milan Brajković, pa njihova djeca Doris Krolo i Helena Šarić, pa Helenin suprug Bernard, njihove kćerke Maja i Petra te na kraju raritetni niz: sin Radovan, njegova unuka Andrea nakon udaje prezimena Perušić i devetomjesečni pra pra-unuk – Leon.
– Daj ga meni.
Više od 99 godina razlike između pra-pra none Darinke i malog Leona nisu bili zapreka prijenosu emocija. One naime putuju nama nevidljivim kanalima što za vrijeme ne mare.
Izgleda baš kao ni društveno-političko okruženje u kojem živimo. Darinka se Ćiković naime rodila istog onog dana, prije točno stotinu godina, kad je na današnji dan u Sarajevu ubijen prijestolonasljednik Franz Ferdinand. I raspala se Austro-Ugarska. Koliko ratova, koliko krvi, koliko patnji kroz koje je poput tisuća i milijuna prošla i mama, nona, pra i pra-pra nona Darinka nakon kojih se sve opet vratilo na skoro istu, startnu poziciju. Jer kad je Hrvatska lani 1. srpnja ušla u Europsku uniju, uvelike se zapravo vratila i u, istina proširenu – Austro-Ugarsku. Stoljeće života u kojem se s početka vratilo – na početak.
Sretan rođendan, ugodna fešta s 32 živa potomka, na žalost bez generacijskih prijatelja i ratnih drugova. I još mnogo takvih sretnih dana i godina. Uz dobro štivo i zanimljive križaljke. U kojima nisu problem čak ni »nemogući« strani pjevači i glumci kod čijih imena nikad ne znaš kako se točno pišu.
