Performeri sami na sceni u konstantnoj potrebi da podijele s nama vlastitu nagost riječi, djela i tijela često se ukazuju na daskama HKD-a u komadima s organizacijskim pečatom agilnog Drugog mora.

Dok se energični Kostanić u »Psima« kreće čitavom pozornicom i praktički s njome vodi ljubav, Isaković u ovoj novoj verziji »Nečastivih«, nakon što se skinuo do kraja, postavlja svoje nago tijelo na jednu točku pozornice od koje se praktički ne odvaja.

Performer gleda nas, a mi gledamo performera. No koliko on direktnim sučavanjem sa publikom propituje odnos između sebe i te iste publike, toliko predstava propituje odnos između njegova tijela, svjetla i sjene, ali i suodnos disanja i fizičke tenzije.

Isakovićevo tijelo se naglo opušta, da bi se nanovo »aktiviralo« i osvijestilo. Takve transformacije izvedbenog tijela na prvi pogled prizivaju estetiku japanskog butoha. No Isakovićev odnos prema tijelu izvođača puno je smireniji, gotovo na nivou transcendentalnog, ali i s dostatnom dozom narcizma. 

   Inače, dan ranije prikazana je ista predstava ali iz pozicije ženskog tijela, u izvedbi Ane Vnučec, koja podrazumijeva i drukčije izvedbeno iskustvo. Zato bi bilo zajnimljivo vidjeti i treću verziju projekta, trenutno nepostojeću, u kojoj bi se Vnučec i Isaković napokon susreli na istoj sceni izvodeći paralelno isti performans kao svojevrsno sučeljavanje dvaju različitih tijela.

No Isaković trenutno radi u suradnji sa zagrebačkim Studijem za suvremeni ples na novoj predstavi »reMove« čiju smo kraću prezentaciju mogli vidjeti u HKD-u, osmišljenoj kao work in progress i inspiriranoj opusom eksperimentalnog austrijskog sineaste Martina Arnolda koji opsesivno manipulira found footageom starih hollywoodskih filmova i agresivno ga dekonstruira u seriji »kompulzivnih ponavljanja«, pri čemu Isaković prisvaja Arnoldov princip loopiranja slike i privodi ga u polje scenske izvedbe.