Racionalno bi bilo koristiti mali specijalizirani helikopter koji troši 150 litara na sat i čija je cijena leta od 2 do 4 tisuće eura po satu
Hrvatska gorska služba spašavanja već je godinama sveprisutni faktor u svim mogućim vrstama spašavanja. U svojim redovima imaju članove specijalizirane za helikopterska spašavanja, spašavanja na divljim vodama, spašavanja iz jama i špilja, sa skijaških žičara i slično, pa nije čudno što HGSS sve više intervenira u velikom broju situacija koje ne nose predznak »nepristupačnog«, primjerice u naseljenim i urbanim područjima, pa čak i na moru. Koliko njihove vještine mogu biti učinkovite najbolje se vidjelo za nedavnih poplava. Ono što ih razlikuje od većine drugih službi zaduženih za spašavanja je činjenica da su gorski spasioci redom volonteri, što bi značilo i za državu iznimno jeftina služba. Bez obzira na to, i dan danas državni sustav vrlo sporo mijenja maćehinski odnos prema HGSS-u. O problemima s kojima se zbog toga susreće HGSS popričali smo s pročelnikom službe Vinkom Prizmićem.
HGSS je odradio veliki dio posla u nedavnim razornim poplavama. Kako ocjenjujete reakciju države na ovu prirodnu katastrofu u smislu samog spašavanja?
– Rekao bih da je sve jako dobro funkcioniralo i da je svaka služba odlično odradila svoj posao. Jedino što je nedostajalo je veća razina koordinacije na početku za koju je bio zadužen županijski stožer. Moj je dojam da se lokalne samouprave nisu baš snašle prvih dana i da nisu baš posve svjesne svoje uloge u takvim situacijama, što se najviše vidjelo u smislu poziva na evakuaciju stanovništva koji je trebao biti naglašeniji, a možda se i država mogla umiješati malo ranije i preuzeti koordiniranje još prije.
– Osnovni problem je odnos države prema civilnim strukturama i možda se to najbolje oslikava u odnosu prema HGSS-u. HGSS je civilna, neprofitna organizacija, pri tome vrlo učinkovita, no formalno nije ustrojstveni dio države. To naravno u razvijenim društvima i EU nije nikakav problem, poglavito jer HGSS temeljem Zakona o HGSS-u obavlja djelatnost »od interesa za Republiku Hrvatsku«, te u njeno ime ima i javne ovlasti. No neki nadobudni dužnosnici koji crpe svoju relevantnost iz monopola države često na HGSS i druge »nedržavne« aktivnosti gledaju kao na strano tijelo, kamenčić u cipeli koji utoliko više žulja koliko je učinkovit i prihvaćen u javnosti. Stvar je tim apsurdnija jer je HGSS, dok uopće nije bilo sustava spašavao i bez pomoći države i bio je pokretač i graditelj državnog sustava zaštite i spašavanja, donošenja zakona, uvođenja broja 112, helikopterske službe, trauma sustava. Djelatno je pokazivao kako se treba raditi, prozivao i zagovarao osnivanje upravo takvih državnih institucija kao potpore i koordiniranja postojećim službama i građanima. HGSS je vrh svjetske struke i u listopadu prošle godine po drugi put je dobio čast da bude organizator kongresa najkvalitetnijih spasilačkih službi svijeta. No porazno je da ugledne predstavnike takve svjetske spasilačke elite niti kurtoazno nisu došli pozdraviti visoki hrvatski dužnosnici zaduženi za zaštitu i spašavanje u RH. To je poruka ali i slika odnosa. No i neke druge nacionalne, a uspješne organizacije imaju slična iskustva.
Nasilje nad logikom
Ove godine drastično su vam smanjena sredstva iz državnog budžeta?
– U 2014. godini proračun nam je smanjen za 750.000 kuna. Napominjem da se radi o zakonskoj obavezi države koja je dužna nama osigurati sredstva za opremu, obuku, infrastrukturu i da je taj iznos koji država izdvaja s obzirom na uvećan broj »turističkih« intervencija, te izvanrednih stanja zbog klimatskih promjena, poput snježnog nevremena, poplava i slično već otprije višestruko manji od potreba i trendova. Istovremeno smo s Ministarstvom turizma u 2014. ugovorili poseban »posao« i dobili milijun kuna u cilju pripremanja i učešća u EU projektima, pri čemu jedan dio sredstava ide na izradu studije izvodljivosti višenamjenske helikopterske službe u cilju uvećanja konkurentnosti hrvatskog turizma. Dakle, taj dodatni milijun je strogo namjenski i nije nam dostupan za djelatnost HGSS. Smanjenje proračuna od 750 tisuća kuna za jednu nacionalnu službu koja mora biti pripravna od 0-24 sata, 365 dana u godini na prostoru cijele Hrvatske, vrlo je zabrinjavajuće.
Što očekujete od ove turističke sezone po pitanju broja intervencija?
– Uobičajeno godišnje uvećanje broja intervencija za desetak posto. Samo u lipnju smo imali više intervencija na Paklenici, nego prije desetak godina u cijeloj sezoni. Nesreće na vodi i potrage na rijekama sve su češće, otvaraju se nova područja i nove aktivnosti, a policija i druge službe sve nas više koriste kao svoj resurs kod potraga za nestalim osobama. I to je dobro.
Već više godina postoje problemi vezani i za helikopterska spašavanja i dežurstva. Je li se tu što promijenilo i koje probleme i dalje ima HGSS u tom dijelu? Koliko smo daleko od rješenja da se helikopterska spašavanja stave pod »civilni sektor« i što nam donosi Vladino povjerenstvo za uspostavu helikopterske službe čiji ste i vi član?
– HGSS je prvi pokrenuo sustav »helikopterskih« dežurstava i praćenje bolesnih i ozlijeđenih s našom opremom i liječnicima, zajedno s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i uporno nastoji unaprijediti sustav. Nakon nekoliko godina se u ta dežurstva na naše inzistiranje uključilo Ministarstvo zdravlja, no umjesto da kao u Italiji ili drugdje radimo zajedno, mi smo naprosto izbačeni iz cijele priče. Temeljem pravne gimnastike koja je na granici demagogije, pripadnik HGSS-a ne može biti u helikopteru s timom Hitne medicinske pomoći jer nije medicinski djelatnik. Pa naravno da nije! On je tu da bude spasioc, kao što je tu i pilot koji također nije medicinski djelatnik. Apsurd je da smijemo biti u helikopteru sami i zbrinjavati ozlijeđene i bolesne u nekoj litici i iz nemogućeg mjesta, ali zajedno ne smijemo? Umjesto da se pravni prijepor ukoliko uopće postoji, riješi, netko u ime države radi nasilje nad logikom i smislom. I dok u Italiji GSS djeluje kao dio nacionalne Hitne medicinske pomoći, poglavito u helikopterskom spašavanju u Hrvatskoj je za sada takvo što navodno nespojivo.
Naša suradnja s Hrvatskom vojskom je, inače, izuzetno dobra, što se jako dobro vidjelo i u ovim poplavama. Više nemamo problema ni s obukom. No sve ono što je svih ovih godina bio sustavni problem i dalje je problem: letjelice nisu adekvatne, nisu u civilnom registru pa je takvu uslugu nemoguće staviti na tržište osiguranja, dakle ni ikome naplatiti. HV to obavlja kao svoju sekundarnu djelatnost, pa ni procedure pozivanja, brzina odgovora, ni oprema ne prati standarde koji diktiraju međunarodni propisi. S takvim sustavom naš turizam je ranjiv i nekonkurentan, jer turisti i građani koji imaju višestruke osnove osiguranja s uključenim helikopterskim spašavanjem u Hrvatskoj ne mogu konzumirati ono što su platili kroz policu osiguranja. Naime, da bi razvijali turizam na planinskim i ruralnim prostorima, i na njima mora biti zadovoljen standard zlatnog sata i pomoći u prvih 15 minuta, što nije moguće bez kvalitetnog sustava helikopterskog spašavanja.
Racionalniji sustav
Što bi onda bila moguća rješenja? Što uopće podrazumijeva ideja da se ova usluga stavi na »tržište osiguranja«?
– Pri kraju je studija izvodljivosti za uspostavu višenamjenske helikopterske službe koja bi trebala ukazati na osnovne probleme i dati Vladi RH moguća rješenja da se helikopterski sustav organizira racionalnije i da bude jeftiniji nego do sada, da se može naplaćivati i da se tako rasterete troškovi i poveća kvaliteta. Jedno od rješenja je da zračni prijevoz bude komercijalna djelatnost, te da kao što je to, primjerice u Njemačkoj, zračni operator bude neka neproftina udruga, privatna kompanija ili čak državna agencija koja funkcionira na tržišnim osnovama. U tom slučaju moglo bi se izdati račun za usluge prevoženja koji bi osiguravajuća kuća mogla platiti. Za hrvatske građane značilo bi to isto što i sad – bili bi pokriveni svojim zdravstvenim osiguranjem. Što se pak turista tiče, devedeset posto njih koji posjete Hrvatsku imaju osiguranje. Često nam se oni sami nakon akcija jave da žele da njihovo osiguranje plati trošak spašavanja, no nitko im ne može izdati račun. Onog časa kada helikoptersko spašavanje po standardima kako to zahtijevaju međunarodni propisi postane proizvod, neće biti nikakvog razloga da se ne povuku znatna, već sada dostupna sredstva od osiguranja za tu svrhu.
Kako bi sve to skupa pojeftinilo spašavanje i bi li to podrazumijeva nabavku novih helikoptera, obzirom da ovi vojni, prema vašim riječima i nisu posve adekvatni?
– Postojeći vojni helikopteri nisu loši za spašavanja, iako zbog svoje veličine ne mogu doći u neke kanjone i na slične lokacije. No potpuno je neracionalno da se za žurni pijevoz trudnice recimo s Visa koristi helikopter od 13 tona koji troši 800 litara goriva na sat i čija je cijena leta šest i pol tisuća eura na sat, umjesto malog specijaliziranog helikoptera koji troši 150 litara na sat i čija je cijena leta od 2 do 4 tisuće eura po satu.
Koliko godišnje sad već imate akcija i intervencija?
– Trenutno godišnje imamo nešto više od 1000 potraga i spašavanja i taj broj neprestano raste. To je, međutim, broj bez intervencija u izvanrednim i masovnim okolnostima poput snježnog nevremena ili poplava. Samo u ovim nedavnim poplavama evakuirali smo vrlo veliki broj ljudi koje nismo ni brojali. Ni naša četiri tima koja smo poslali kao pomoć u susjednu BiH nisu brojala spašene, ali zato ih je domaćin izvjestio i zahvalio na više od 550 spašenih osoba samo u nekoliko ključnih dana.
Premještanje višenamjenskog helikopterskog prijevoza u civilni sektor vjerojatno bi značilo i bržu reakciju?
– Da se razumijemo, HGSS jako dobro surađuje s vojskom i stvarno smo im zahvalni na odličnoj suradnji. No, koliko god se svi trudili u postojećem stanju gotovo nemoguće je postići kvalitetu i standard zlatnog sata, koji podrazumijeva da se helikopter sa spasilačkim timom digne u roku od 5-10 minuta i da unesrećeni ili bolesni u roku od sat vremena bude u bolnici. Sustav naprosto treba unaprijediti, a to od Hrvatske očekuje i EU. Treba imati na umu da 40 posto svih helikopterskih letova u svijetu otpada upravo na spašavanja na raznim nepristupačnim terenima, jer se na onim pristupačnima to pokriva kolima HMP i sl..
Služba za ekstremne situacije
HGSS je sad već postao »katica za sve«, od spašavanja na moru, do interveniranja u poplavama… Kako se HGSS nosi s povećanjem zadataka?
– Normalno, jer je pogrešno HGSS tretirati kao službu za planine. To je služba za ekstremne situacije koje najčešće vladaju u gorskom svijetu. Ono što je u gorskom svijetu normalno stanje, nevremena, brze vode i bujice, litice, ponori, neprohodna bespuća, mrak, niske temperature, led ili duboki snijeg, samo ponekad postaje izvanredno stanje za ostale dijelove Hrvatske. Drugim riječima, ako naši psi, primjerice, mogu nanjušiti zatrpane pod naslagama snježnih lavina u planinama, naravno da će to moći i u slučaju potresa u gradu, a poglavito mogu pomoći u potragama za nestalim izgubljenim dementnim starcima ili djecom. Mi smo u mnogo čemu prvi u Hrvatskoj, a često i jedini razvili određene vrhunske sposobnosti koje nam trebaju da bi opstali i radili na nepristupačnim terenima. Dosegli smo svjetsku izvrsnost i rado ćemo pomoći i drugim službama. Spašavanje ljudskih života nije birokratska podjela na koncesije, nego pravo onoga tko treba pomoć da bude spašen neupitno i najbrže, najsigurnije i najučinkovitije. I zato HGSS i jeste nacionalni resurs.
Koliko otprilike volonterskih sati svojeg djelovanja potroše članovi HGSS-a godišnje?
– Na razini cijele države ukupno odradimo oko 50.000 sati u akcijama spašavanja, 250.000 sati u preventivi i pripremi, te oko 7 milijuna sati u pripravnosti. Kada bi netko samo to vrijeme vrednovao onako kako se to radi za druge javne službe, govorili bi o stotinama milijuna kuna samo za plaće. Prosječno svaki spašavatelj samo za obvezno godišnje produženje licenci potroši nekoliko stotina sati svog slobodnog vremena. Uz to je dužan spašavati, dežurati i preventivno djelovati i sudjelovati u edukaciji građana, djece, planinara. Svojevoljno svaki slobodni trenutak provodi u jamama, liticama, na užetu ili u bespućima, što također služi kao dio pripreme za spašavanja. Biti GSS-ovac je osobni izbor i način života. Olakšavajuća je okolnost da veliki dio pripadnika HGSS-a čine ljudi slobodnih profesija i uspješnih karijera koji mogu raspolagati svojim slobodnim vremenom i rado ga stavljaju na raspolaganje onima kojima treba.
