Unatoč tome što je već dvadeset godina relativno stabilna, građani u kunu nisu stekli povjerenje, a to se najbolje očituje u udjelu devizne štednje: čak 80 posto depozita nominirano je u eurima, a oni su počelo svega: temeljem takve valutne strukture pasive, banke onda kreiraju i aktivu, pa i kredite odobravaju uz valutnu klauzulu.

 Hrvatska otpočetka teži europskim integracijama, u Europsku uniju smo ušli, a nakon ulaska u EU zemlja bi se trebala pripremati za ulazak u eurozonu.

Za uvođenje eura treba pak zadovoljiti Maastrichtske kriterije, pri čemu je Europska komisija prošli tjedan objavila da Hrvatska ispunjava svega dva od pet konvergencijskih kriterija: usklađeni smo po pitanju inflacije – koja je i ECB-u zapravo problem jer je preniska – i dugoročnih kamatnih stopa. 

  Čak ni tečaj više nije naš adut jer nismo u sustavu Europskog tečajnog mehanizma koji prethodi ulasku u eurozonu. Kršimo dakle kriterij proračunskog deficita, koji je prekomjeran pa smo tu pod nadzorom EU, te kriterij javnog duga – sve standardne boljke domaćeg gospodarstva koje se prate u odnosu prema BDP-u koji pada već šestu godinu.

I sad smo u dosta nezavidnoj situaciji. Visoka neslužbena euroiziranost sustava središnjoj banci već standardno sužava manevarski prostor za djelovanje, s čime bi se ona još i mogla pomiriti s obzirom da cijelo vrijeme računa s eurom kao svojevrsnim izlazom u nuždi, međutim, sada je i taj službeni euro, čini se, sve dalje, umjesto da je sve bliže: i zbog naših domaćih nominalnih i strukturnih ravnoteža, i zbog činjenice da ni sama eurozona nije više tako poželjno monetarno područje.

Neki domaći analitičari, poput primjerice Željka Lovrinčevića, misle da euro nećemo uvesti barem još 15 godina. Na nedavnoj pak proslavi 20. obljetnice kune, i guverner Vujčić i predsjednik Josipović izrazili su želju da iduće okrugle rođendane kune više ne slavimo, aludirajući naravno na uvođenje eura.

No, kako se čini, tečajna agonija će se nastaviti: s jedne strane, domaćoj su monetarnoj politici dakle vezane ruke, a s druge, rastuće neravnoteže, neprovođenje reformi, nedostatak ekonomske politike, sve je više udaljuju od eura. Na taj način kuna je u nekom limbu, niti nešto posebno dobivamo kroz monetarnu suverenost, niti se možemo nadati da ćemo je se tako skoro »riješiti«. 

 Gdje je izlaz

Tu treba raščlaniti nekoliko faktora. Prvi je uzrok nepovjerenja u domaću valutu. Domaća monetarna vlast često za nepovjerenje u euro krivi lošu monetarnu prošlost na ovim prostorima, brojne inflacije i devalvacije koje su se usjekle u pamćenje građana, koji su dakle postali krajnje nepovjerljivi prema domaćem.

No, otkada postoji kuna, ona možda jest nominalno stabilna, međutim, cjelokupna ekonomska politika koja se vodila od 90-ih naovamo nije razvijala industriju ni izvoz. Mnogi su pogoni propali, radna mjesta nestala; zemlja je živjela na uvozu tuđe robe i kapitala, a samo je kuna ostala postojana.

Veza između realnog i financijskog sektora se pokidala – upozoravali su ekonomisti. Upravo to što se mislilo da će se nominalnim pristupom riješiti realni problemi sada ukazuje da je cijeli koncept iz temelja pogrešan: tečaj je svakako trebalo ustabiliti i inflacije se riješiti, no u jednom trenutku, tamo krajem ’90-ih, trebalo je uhvatiti zadnji vlak za realnu konvergenciju. Taj vlak je prošao, a banke su prodane, što je bio korak dalje, a ne korak bliže. 

  Drugo, izuzetno bitno, jest vidjeti da se kroz konvergencijske kriterije prate nominalni, tečajni i fiskalni kriteriji, no hrvatski su problemi strukturne prirode. To je zahvaćeno kroz tzv. proceduru pri makroekonomskim neravnotežama Europske komisije. Uneravnoteženi smo tu u tri pokazatelja: stanju međunarodnih ulaganja, kretanju udjela u svjetskom izvozu i stopi nezaposlenosti.

Analitičari HNB-a Mislav Brkić i Ana Šabić konstatirali su tim povodom da bi se »pokazatelji makroekonomskih neravnoteža mogli upotrijebiti već u pregovorima o sudjelovanju nacionalne valute u tečajnom mehanizmu (ERM II) te bi se moglo dogoditi da institucije EU pošalju poruku članici koja aplicira za sudjelovanje u ERM-u II da odgodi svoj zahtjev za sudjelovanje dok ne ispravi uočene neravnoteže.« 

  Dakle, iako nam je tečaj stabilan, ERM nam izmiče jer smo strukturno neuravnoteženi.

  Treće, Europska komisija ustanovila je i da od osam zemalja EU koje još nisu u eurozoni, samo Litva ispunjava sve kriterije za uvođenje eura. Bugarska, Češka, Hrvatska, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska bilježe, navodi se, »neujednačen napredak u procesu ispunjavanja kriterija i ne ispunjavaju ih sve«. (Danska i Velika Britanija izborile su se za izuzeće i nisu obvezne uvesti euro.) 

  Tu je bitno reći da su za razliku od Hrvatske, mnoge od ovih zemalja, primjerice Češka, Mađarska, Poljska, itekako koristile tečajni mehanizam kao polugu za izlazak iz krize. U vrijeme recesije prilagodbom tečaja u kratkom su roku svoj izvoz učinile konkurentnijim. U većini je stupanj euroizacije, međutim, niži nego u Hrvatskoj. Najmanji je u Češkoj, gdje građani većinom štede u domaćoj valuti.

Što radi HNB?

No, kako zapravo funkcionira naša monetarna politika? Zbog brojnih razloga, ona se ne može služiti nekim konvencionalnim metodama i instrumentima kao što to čini Europska središnja banka, a još više američki Fed.

Ona zaista jest ograničena u svom djelovanju, kroz visoki stupanj euroiziranosti koji onemogućava manevriranje tečajem ili kroz činjenicu da su banke prodane pa im je relevantnija kamata po kojoj će kapital posuditi od banaka-majki nego ključni kamatnjak po kojem bi se mogle zaduživati kod HNB-a.

Naša središnja banka nije davatelj posljednjeg utočišta, pa je njena eskontna stopa s tog aspekta neutralna na bankovni sustav, za razliku primjerice od ključnih stopa ECB-a, koje, kada se mijenjaju, cijeli svijet strepi što će tamošnji guverner napraviti…

 Ni na politiku kreditiranja HNB ne može previše utjecati: banke su uvijek više voljele kreditirati potrošnju nego poduzeća, čime su svojevremeno ugrozile i bilančnu poziciju zemlje, pa je HNB svojevremeno bio prisiljen uvesti nekonvencionalnu mjeru – graničnu obveznu pričuvu.

 I to je zapravo smisao: kako je u provođenju konvencionalnih mjera itekako ograničen, HNB-u zapravo ne preostaje nego da bude nekonvencionalan i kreativan. No, sada nekonvencionalne mjere nisu omiljene našoj središnjoj banci, a jedino nekonvencionalno zapravo i može djelovati ako govorimo o meritumu monetarne politike kao jedne o temeljnih ekonomskih politika koje bi koordinirano trebale rješavati krucijalne ekonomske probleme, tim više što je inflacija sada negativna.

No, nekonvencionalno se HNB odbija ponašati. I zato će se u ovim recesijski rastegnutim okolnostima sve češće postavljati pitanje – a što HNB zapravo radi?