CANNES » Yves Saint Laurent bio je čovjek koji je izumio novu siluetu u trenutku kad su ženska tijela postala političko, estetsko i socijalno pitanje. Bio je dakle dovoljno važan da se o njemu u kratkom razmaku snime čak dva filma. No, za razliku od Jalila Lesperta (»Yves Saint Laurent«) koji nije rekao praktički ništa o povijesnoj važnosti mitskog »couturiera«, njegovu odnosu prema kreaciji i modi, najnoviji komad Bertranda Bonella (»Saint Laurent«) prikazan u canneskoj konkurenciji, ulazi pod njegovu kožu, iako je strogo fokusiran na viskontijevski aspekt njegove osobnosti u dekadi slobode, dakle, od 1967. do 1976, iz koje nitko tko je živio poput njega – nije mogao izaći čitav.

Kad ga na kraju filma ugledamo u starijoj dobi, nakon što je zatražio da mu dizajniraju kopiju identične sobe kakvu je imao Proust, on se doima poput umirovljenog Helmuta Bergera. Za razliku od Gaultiera koji je žene pretvarao u stripovske heroine, Saint Laurent se na njima nije iživljavao, »pretvorivši zanat u umjetnost«, kako je naveo novinar »Liberationa« u njegovu in memoriamu. Odjenuo je ženu u smoking (sjajna scena koja se referira na snimanje mitske fotografije Helmuta Newtona). Zato se na recepciji luksuznog pariškog hotela prijavio kao »Mr Swann«. Glumi ga autentični Gaspard Ulliel. Lea Seydoux je njegaova muza Loulou de la Falaise.

Louis Garrel glumi njegova perfidnog ljubavnika i organizatora orgija. A Velvet Underground u filmu nikad nije bio korišten na bolji način, nadovezujući se na scenu u kojoj Bonellov protagonist čita pismo koje mu je poslao Warhol, a u kojem mu navodi kako se prava umjetnost može pronaći jedino u filmu, muzici i reklami. Sve ostalo je dosadno.

Riječ

Bonellov »Saint Laurent« traje dva i pol sata i niti u jednom trenu nije dosadan. Najnoviji komad Nuri Bilgea Ceylana »Zimski san« traje tri i pol sata i u pojedinim trenucima je dosadan, pa je dio publike utonuo u proljetni san. To ne znači da je Ceylanov film loš. Samo da je skratio nepotrebno dugačke dionice junakova razgovora sa ženom. On je kazališni glumac koji se povukao sa scene, te postaje vlasnik starog hotela u Kapadokiji u koji će – onako u prolazu – navratiti jedan lutajuci bajker i par japanskih turista. Iako ima slobodnog vremena napretek, nikako da započne pisati svoju knjigu o povijesti turskog teatra. Žena mu je u totalnoj depri (glumi je Melisa Sozen, u nas poznata po ulozi u sapunici »Da sam oblak«). Ponekad će napisati tekst za lokalni dnevnik koji »nitko ne čita«. Jedina »akcija« u tom sporom filmu koja će se prometnuti u »moralno pitanje« je ona kad jedan dječak baci kamen u prozor junakova auta, dok hipoteze o nekakvoj promjeni ostaju vječno zakopane u snijegu pod kojim hibernira junakov usnuli gradić.

Zato Ceyalnov komad ostaje vječno imobiliziran formalizmom filmske fotografije. Za razliku od autorova prethodnog filma »Bilo jednom u Anadoliji«, u Ceylanovu »Zimskom snu« koji se može preimenovati u »Bilo jednom u Kapadokiji«, riječ postaje apsolutni centar filma. Upravo ti dugi dijalozi koji aludiraju na junakovu teatarsku prošlost (nije čudo da autor u najavnoj špici navodi Čehova) povremeno dave film, pa jedine istinske trenutke emotivne i estetske lucidnosti kriju njegovi zimski krajolici.

Iznenađenje

Krajnji Ceylanov antipod je anarhoidna crnohumorna satira »Relatos salvajes« (Divlje priče) u režiji Argentinca Damiana Szifrona, jer canneska konkurencija nikad nije bila previše naklonjena tom žanru. Snimljen u produkciji braće Augustina i Pedra Almodovara, odmah nam postaje jasno u kojem smjeru Szifronov vjetar puše, dok u seriji kratkih vinjeta tjera svoje gnjevne protagoniste, za osvetu spremne, da učine ono što drugima koji su se našli u sličnoj situaciji (teror bahatih vozača, pauci gulikože) ostaje u zoni pustih snova, pri čemu balansira negdje na pola puta između vulgarnog i duhovitog.

  Ni klasični western nije prečesto zastupljen u canneskom glavnom programu. Doveo ga je Tommy Lee Jones u filmu »The Homesman« koji je sam režirao i u kojem glumi starog kauboja kojeg angažira Hilary Swank da joj pomogne prebaciti iz Nebraske u Iowu tri umno poremećene žene zatočene u kolima, gdje ih čeka svećenikova žena (Meryl Streep) koja bi im trebala izliječiti duše.

  Fino iznenađenje u konkurenciji bio je najnoviji komad Alice Rohrwacher (»Le meraviglie«) koja je angažirala svoju poznatiju sestru Albu u ulozi žene njemačkog pčelara u Toscani, koji se s obitelji prijavljuje na natjecanje za najboljeg malog poljoprivrednika u trash showu lokalne TV nazvanom »Zemlja čuda« koji vodi starleta Milly Catena (Monica Bellucci), gdje odjeveni u Etrušćanine moraju predstaviti svoje proizvode.