Doživljavate li Zorana Milanovića kao uteg Vladi i SDP-u?

  – U svakoj vladi premijer nosi daleko najveći teret odlučivanja. Milanovićevi stavovi izuzetno su važni za smjer i dinamiku rada Vlade. Dok sam bio potpredsjednik Vlade, puno i često razgovarao sam s premijerom. Nikad mi nije bio problem kontaktirati s njim i iznositi svoja mišljenja što učiniti i kako unaprijediti rad Vlade. Sada, naravno, komuniciramo rijeđe i skoro da ne razgovaram s njim kao s premijerom nego kao s predsjednikom SDP-a. Možda su neke kolege imale manje priliku biti u kontaktu s Milanovićem, ali siguran sam da on nije nikakav uteg SDP-u, osoba koja bi otežavala funkcioniranje Vlade ili stranke. Više je to dio percepcije u javnosti koje počivaju na pogrešnoj tezi da SDP može računati na veću potporu građana samo ako se riješi Zorana Milanovića. Unutar SDP-a uopće ne postoji kritična masa onih koji bi se zaista upustili u takvo jedno unutarstranačko preslagivanje, a to nije slučaj niti u Vladi. Promjena lidera značila bi odustajanje od posla kojim se Vlada bavi i raspad vladajuće koalicije. Mislim da će u ovih godinu i pol dana do kraja mandata, sve poduzete reforme dati rezultate i da će doći do rasta gospodarstva.

  – U SDP-u su doista još od kraja prošle godine trajali razgovori kako sastaviti izbornu listu, a u startu je moj stav bio da je najbolja opcija ići na izbore s ljudima koji su dosad bili europski zastupnici i pokazali da mogu obavljati taj posao. Međutim, u međuvremenu su se dogodile dvije stvari koje su utjecale na to da malo promijenim mišljenje. Kao prvo, dogovoreno je da sve stranke Kukuriku koalicije zajednički nastupe na izborima, pa je onda logično bilo da, tako da kažem, i SDP ide s najjačim europskim timom. Osim toga, postoji preporuka iz Europskog parlamenta državama članicama da što više budućih europskih povjerenika bude iz redova izabranih zastupnika. Na taj se način postiže da i članovi Europske komisije imaju izborni legitimitet, a ne da ih nacionalne vlade samo imenuju. Ukupno je sedam aktualnih povjerenika na listama za Europski parlament.

  Niste, dakle, nikakav izuzetak, ali ste ipak, poput Mirele Holy koja je u istoj situaciji, prisiljeni demantirati da ne obmanjujete birače činjenicom da nećete biti zastupnik ako vas izaberu. To vas stavlja u defenzivnu poziciju.

  – Objektivno, to je tako. Na početku moram raščistiti te stvari, pa naglašavam da neću biti u Europskom parlamentu nego ću se vratiti u Komisiju. Uvjeren sam da se ne može govoriti o varanju birača ako sam odmah to objavio. Dakle, jesam možda u određenoj defenzivnoj poziciji, ali ovo ipak nije glavno pitanje izbora.

  Tvrdite da ćete biti izabrani, ali s obzirom na model preferencijskog glasovanja, to se i ne mora dogoditi. Možda će četiri, pet kandidata s vaše liste imati više od deset posto preferencijalnih glasova i više od vas. To bi značilo da ostajete bez izbornog legitimiteta za povjernika, zbog čega ste, ističete, ušli u izbore.

  – Moguć je takav rasplet, prvo mjesto na listi nije apsolutno jamstvo. Mislim da se ipak radi o hipotetskoj situaciji i da imam dovoljno razloga vjerovati da ću biti među izabranim kandidatima.

  Postoji još jedan set pitanja koja vam se gotovo obavezno postavljaju. Tonino Picula smatra da je, unatoč tome što je lista koju je upravo on vodio tijesno poražena na prošlogodišnjim izborima, zaslužio da opet bude prvi na listi.

  – To se više povlači u medijima nego što je unutarstranačko pitanje. Sva tijela SDP-a bila su uključena u sastavljanje i potvrđivanje naše liste, Picula je također sudjelovao u tom procesu i kao član Glavnog odbora glasovao je za ovakvu listu. Zato se ne može govoriti o tome što je Tonino očekivao ili ne.

Neplaćeni dopust

Je li vam neobično da čovjek koji je izgubio izbore misli da i ovaj put mora biti prvi na listi?

  – Mogu samo ponoviti da su mediji više zainteresirani za slaganje SDP-ove liste nego što je to tema u stranci.

  Nakon izbora će se analizirati koliko ste vi dobili preferencijalnih glasova, a koliko Picula. Hoće li vas frustrirati ako on možda bude u prednosti, čak ozbiljnoj prednosti?

  – Svaki kandidat ima priliku testirati i osobni rejting i to je dobro. Spreman sam i za utakmicu unutar liste.

  Vi ste sada na neplaćenom dopustu, takva su pravila za povjerenike koji sudjeluju u izbornoj kampanji. Budući vam je plaća oko 20 tisuća eura, jasno je da ćete zbog toga izgubiti ozbiljan novac. Hoće li vam, zato što ste pristali ići na izbore, SDP možda refundirati taj iznos?

  – Nije mene nitko prislio, sam sam odlučio kandidirati se kako bih svojim europskim iskustvom, pa i položajem u europskim institucijama, pomogao stranci. Bez obzira na to što to financijski značilo i SDP mi, naravno, neće ništa isplatiti.

  Kad ste nakon parlamentarnih izbora ulazili u Vladu kao potpredsjednik, jeste li znali da će vam to biti prolazna stanica za Komisiju?

  – Niti je to bio moj plan, niti je tada postojao takav dogovor s predsjednikom Vlade i SDP-a. Svi smo članstvo u Vladi prihvatili s mišlju da do kraja odradimo mandat, iako smo bili svjesni da će Hrvatska s pristupanjem Europskoj uniji dobiti europskog povjerenika.

   Kako bilo, odlaskom u Bruxelles preuzeli ste dužnost na kojoj ste pod puno manjim pritiskom nego članovi Milanovićeve vlade. Jeste li u ovih desetak mjeseci nekad pomislili: Spasio sam se?

  – Rad u Komisiji zaista je drukčiji, kao i pozornost prema povjerenicima u odnosu na članove nacionalnih vlada. Mislim da je moja odgovornost sada veća nego što je imaju ministri država članica. Europske politike koje se kreiraju u Komisiji utječu na život 500 milijuna ljudi.

  Kritiziraju li vas strani mediji?

  – Srećom ne, nije ni bilo razloga. Čini mi se da se prilično pozitivno piše o mojem radu na području zaštite potrošača. Za nekoliko sam inicijativa dobio podršku europske javnosti i potrošačkih udruga. Naravno, količina pritiska i razina očekivanja s kojom se susrećete, ipak su veći u nacionalnim vladama, pa tako i u hrvatskoj. Dakle, ne bih mogao reći da sam odahnuo nakon što sam otišao u Bruxelles, radim odgovoran posao, ali s manje svakodnevnog pritiska.

Nismo nespremni

Jeste li bili spremni u trenutku kad ste postali povjerenik? U Hrvatskoj se često tvrdi da je zemlja nespremna ušla u EU.

  – Teško je prihvatiti tezu da Hrvatska nije bila spremna, uostalom što bi to uopće značilo biti potpuno spreman. Tijekom desetak godina Hrvatska se pripremala za članstvo, prošli smo kroz sve nužne faze i sigurno je da smo u trenutku ulaska imali posloženu pravnu regulativu. Inače ne bismo dobili potvrdu svih država članica. No, usklađenost propisa nije dovoljan uvjet za dobro funkcioniranje u EU. Puno je još toga nužno. Jasno je da su stare članice, od kojih su to neke i 60 godina, u boljoj poziciji nego što je Hrvatska i da lakše iskorištavaju mogućnosti što ih pruža pripadnost Uniji. Možda su neki mislili da ćemo već poslije pola godine osjetiti opipljive prednosti članstva, ali to nije bilo realno. Hrvatska može vlastitim naporima ubrzati taj proces, međutim za ovu je transformaciju potrebno vrijeme.

  Percipira li se možda u Bruxellesu Hrvatsku već kao neuspješnu članicu? Pričaju li vaše kolege povjerenici loše o Hrvatskoj?

  – Službeno sam o Hrvatskoj slušao samo tri puta, na tri sjednice kolegija povjerenika razgovaralo se o neusklađenosti zakonodavstva u vezi s europskim uhidbenim nalogom, pa je i naša zemlja uzimana kao primjer. U neformalnim, pak, razgovorima s predsjednikom EK i povjerenicima nikad nisam čuo da se o Hrvatskoj govori kao o lošoj, nespremnoj članici koja ne želi primjenivati europsku pravnu stečevinu.

  U Hrvatskoj se vode gotovo mistične rasprave o povlačenju novca iz europskih fondova. HDZ tvrdi da učinak u tome nula lipa, Vlada iznosi sasvim drukčije podatke. Postoje li u Komisiji mišljenja da je Hrvatska potpuno podbacila u tom segmentu?

  – U Hrvatskoj se to skroz politizira. Ti se podaci mogu lagano politički zloupotrebljavati. A činjenica je da ona prava, velika financijska sredstva iz fondova dosad praktično i nismo mogli koristiti, jer smo članica postali u zadnjoj godini prethodnog sedmogodišnjeg razdoblja. Tek je 2014. prva puna godina našeg članstva i početak novog sedmogodišnjeg ciklusa. Prvo smo, kao i ostale zemlje, morali izraditi strateški ugovor za korištenje novca iz fondova i za to nam je trebalo određeno vrijeme, možda koji tjedan više nego starim članica koje imaju iskustva s tim poslom. U međuvremenu smo primali skoro jedino novac iz pretpristupnih fondova, koji su deset puta manji po obujmu. Bili smo, znači, u specifičnoj situaciji i zato su sve računice bile preuranjene. Neku ćemo crtu moći povući na kraju ove godine, tada ćemo znati koliko je Hrvatska uplatila, a koliko novca povukla iz fondova i koliko projekata ugovorila. Danas je tezu o nesposobnosti i nespremnosti teško argumentirati podacima.

  Što se u Bruxellesu priča o hrvatskom državnom deficitu?

  – Često kontaktiram s kolegama koji se bave financijskom politikom u Komisiji. Hrvatska je ušla u proceduru prekomjernog deficita, ali naša makroekonomska prekoračenja nisu prevelika. Još je 16 drugih članica u istoj proceduri, a više od polovice njih daleko je iznad kriterija da deficit mora biti u okviru tri posto BDP-a. Kod Hrvatske to ipak nije slučaj, u povoljnijoj smo situaciji nego veći broj članica i nas se ne promatra kao neki ekstreman primjer proračunske neravnoteže. Ali, smatra se da s moramo ozbiljno pozabaviti državnim financijama.

Nema pritiska

Nemalo kandidata na europskim izborima predstavlja se kao ljudi koji će u Europskom parlamentu braniti hrvatske interese. Možete li vi kao europski povjerenik braniti hrvatske interese?

  – Europski parlament je vrlo složen sustav u kojem odlučuju političke skupine. Da bi zastupnici progurali neki nacionalni interes, moraju uvjeriti kolege iz parlamentarne frakcije da je ta tema od važnosti za više članica, kako bi oni to podržali i glasovali za predloženi amandman. Jako je teško, znači, reći da zastupnik može sam promovirati nacionalne interese. Ali, činjenica je da će zastupnici iz redova Kukuriku koalicije imati veće mogućnosti utjecaja, jer će, za razliku od drugih lista u Hrvatskoj, u svim institucijama EU sjediti njihove kolege. Ostali će moći o Europi samo pričati, mi ćemo je moći i ostvarivati. Što se konkretno tiče europskih povjerenika, mi, sukladno temeljnim europskim ugovorima, nemamo gotovo nikakvu nacionalnu dimenziju. Ne smijemo primati instrukcije nacionalnih vlada.

  Sindikati su u prvosvibanjskom proglasu ustvrdili da je hrvatska Vlada marionetska i da radi po njemačkom dikatatu. I u dosta drugih članica postoja slična mišljenja da Njemačka sve diktira. Dobivate li vi kao povjerenik naredbe iz Berlina, nazivaju li vas kako bi vam rekli: Herr Mimica, morate napraviti to i to?

  – Ne mene ne utječu ni Zagreb, ni Berlin.

  Dok ste bili član Vlade, jeste li očekivali da će promjene u Hrvatskoj biti brže, temeljitije?

  – Mislim da nismo podcijenili probleme i deficite s kojima ćemo se susresti nakon preuzimanja vlasti. Vjerojatno smo ipak bili preoptimistični u vezi s vremenom potrebnim za rješavanje tih problema. No, bez optimizma se ne može raditi ovaj posao. S tim da on mora biti potkrepljen stvarnim pokazateljima. Čini mi se da smo predugo radili na »clean startu«, i sam sam u tome sudjelovao. Tek nam je ta analiza prezentirala dubinu problema što smo ih zatekli, ali možda smo ih mogli početi ranije riješavati, s nekim reformama prije započeti.

  I vi ste bili sudionik rasprava u Banskim dvorima treba li odmah na početku mandata krenuti s najtežim mjerama.

  – Svjestan sam da u vrijeme štednje, zbog uravnoteživanja proračuna, neće zvučati previše uvjerljivo, ali ova je Vlada neprestano pokušavala pronaći balans između mjera za poticanje rasta i zapošljavanja, te restrikcija. Koliko god štednja izgleda rigoroznom, možda i bezosjećajnom, ona ipak nije radikalna, nikad nije provođena bez ozbiljnog promišljanja koliko ugrožava mogući rast i ulaganja.

  Ne mislite da je Vlada odmah trebala krenuti s većim rezovima?

  – Ne, mislim da bi u tom slučaju ukupna neravnoteža bila i veća. Drastičnijom bismo štednjom još više ugrozili domaću potrošnju.

  Zadnjih tjedana premijer i ministar financija Slavko Linić govore o krajnjoj nesklonosti hrvatskog društva da se mijenja. Svaka promjena koju Vlada predloži, nailazi na goleme društvene otpore i u tim joj je uvjetima vrlo teško funkcionirati.

  – To je točno, ali niti jednoj vladi takva situacija ne može biti alibi za nečinjenje i izostanak reformi. S otporom reformama mora se znati nositi i odlučno ih provoditi. Svi su reformatori u sličnoj poziciji, hrvatska Vlada nije iznimka i ne može očekivati idealnu društvenu klimu za posao koji mora obaviti. Mislim da se hrvatska Vlada ni ne služi tim alibijem.