To jest, na degutantnu seansu kusanja porcija ove jeftine, ali kalorične namirnice koja je u zagrebačkom Maksimiru okupila oko 60 tisuća građana i sve to skupa više nalikuje festivalu graha, nego prazniku rada. U tim banalnim igrokazima za gladnu raju, u kojima se šepure i političari s crvenim karanfilima u lovu na jeftine glasačke poene uoči kojekakvih izbora (Ronjgi kod Rijeke), nazovisindikati skupe trunku hrabrosti, pa zadnjih godina svjedočimo pokazivanju žutih i crvenih kartona vladajućim strukturama. Međutim, njima se živo fućka za trule sindikalne simboličke geste kojima se tobože šalju nekakve poruke nezadovoljstva uhljebljenim i situiranim političkim elitama. To je u nas nepobitni vrhunac sindikalne borbe za narušena i degradirana stečena radnička prava (recimo, kada se neisplaćuje plaća za 80-ak tisuća zaposlenika ili brutalno nogiranje i šikaniranje trudnica) ili pak za otvaranje novih radnih mjesta (konkretno, trenutno je 377.000 ljudi bez posla, više od pola čine žene, a svi oni primaju naknadu od prosječno 1.752 kuna). 

  Poznate poruke

Značajnijih pomaka od tradicionalnog opsjenarstva, budalaština i beznačajnih gesti, naravno, nije bilo ni ovog Prvog maja, tako da se i ova svetkovina svela na tračersko prebrojavanje porcija besplatnog fažola i ponavljanje poznatih poruka naših sindikalnih statista. »Rok trajanja vam je istekao i vratite mandat narodu«, jedna je od posebno apsurdnih povika iz prvih sindikalnih redova koji apsolutno ništa ne znači i njegova je težina manja od mase ptičjeg pera. 

   – Ukoliko nas želite vratiti u 18. stoljeće s uvjetima rada onda ćemo 18. stoljeću morati prilagoditi i načine borbe. Povucite jedan odgovoran potez, raspišite prijevremene izbore zbog vlastitog neuspjeha i građanima omogućite da izaberu ljude koji će pokrenuti Hrvatsku i omogućiti im bolji život, patetično objašnjavaju pojedini sindikalisti, pa im vladajući brzo, s puno prezira odmahuju rukom i zbijaju šale na njihov račun. 

   Osim toga, ovakva prozivka nomenklature bazira se i na jednoj velikoj laži; ova Vlada, unatoč kritikama i nezadovoljstvu, ima neotuđivo legalno, zakonito pravo na vlast još najmanje godinu i pol dana. S ovakvim, infantilnim parolaštvom, hrvatski sindikati su eto naprosto ispali samo jedna mala šaljiva družina koja ništa u ovoj zemlji ništa neće promijeniti. Takva, uzaludna i jadna sindikalna scena ne može baš nikoga zaplašiti, čak ni one dosadne muhe što zuje oko ostataka nepojedene prvomajske hrane, a ponajmanje ustoličenu oligarhiju s političke ljevice i desnice koja je zemlju i dovela u stanje posvemašnjeg zaduženja, nezaposlenosti i krize, što sve skupa miriše na veliko rasulo, neki čak prizivaju skorašnji bankrot države. 

   Posve zaluđeni demagogijom i egotropijom, sindikati su zapravo samo lice – ili naličje – političkog truleža, s obzirom na to da ipak nema nekih uočljivijih razlika između vođa ovakvog SDP-a, notornog HDZ-a i većine sindikalnih središnjica. Širenje beskorisne frazeologije, kao ovih dana, naime, njihova je glavna i jedina karakteristika, dok za to vrijeme dobar dio svijeta oštro i prkosno prosvjeduje protiv neodgovorne i sebične svjetske politike koja sustavno i radikalno – doduše ne svugdje – guši i ugnjetava proletarijat i u 21, stoljeću, pa on ponovo na ulicama i trgovima vapi za novim (socijalističkim?) revolucijama i novim sustavima vrijednosti koje će više držati do humanosti, čovječnosti kao i prije toliko godina. 

  Praznik uzaludno prošao

Prosvjedi diljem Europe eskaliraju čak u brutalno i neodgovorno nasilje s ranjenima i mrtvima, pa se širi opor miris krvave revolucije i nasilnih prevrata, dok se u Maksimiru i Ronjgima kusa i prebire grah, kao da se iz njega doista može gatati bliža ili dalja budućnost. Jedna krajnost, nasuprot druge. 

   Tako je i ovaj prvomajski praznik u nas prošao za radničku klasu – posve uzaludno. Prema tome, žalosna je činjenica da su sindikati ponovo propustili priliku proslaviti veliki međunarodni praznik u skladu s neveselim gospodarskim trenutkom, a puno je, previše dobrih povoda za pojačane tenzije, ultimatume, prijetnje generalnim štrajkovima, građanskim neposluhom. Umjesto da svoje članstvo povedu u odlučnu i nenasilnu borbu za naša radnička prava koja se bespoštedno gaze svakim danom, sindikati se, čini se, posve zadovoljno podsmjehuju ovim što sad imaju; trbuh napunjen besplatnim fažolom, dok im ego potpiruje ono budalasto mahanje lani žutim, a sada crvenim kartonima. 

   Nitko od ovih meštara petparačke sindikalne ceremonije koja nalikuje cirkusariji od formata ne insistira na drukčijim metodama iskazivanja bunta i protesta, ne bi li, umjesto fažola, barem na prokleti Praznik rada u prvi plan došli sumorni svehrvatski trendovi: metastaziranje nezaposlenosti, epidemija prezaduženih građana, gomilanje mutnih predstečajnih nagodbi ili potpuna autsorsizacije pomoćnih državnih službi. To su ključni i prepoznati problemi koji ovo napaćeno i gnjevno društvo čine još nezadovoljnijim, depresivnijim i letargičnijim, o čemu govori i veliko, uoči 1. maja objavljeno istraživanje Eurobarometra. Ono se, konkretno, bavi stanjem na radničkoj sceni unutar Europske unije; uglavnom zaključak je, manje-više, ovakav: »novo istraživanje otkriva pogoršanje i velike razlike u zadovoljstvu radnika«. 

   Istraživanje Eurobarometra naime bavi se utjecajem globalne krize na kvalitetu rada, a u bogatoj brošuri objavljenoj ovih dana i na internetu može se puno toga korisnog i znakovitog doznati. Istraživanje tako pokazuje da unatoč tome što nešto više od polovice (53 posto) europskih radnika ocjenjuje radne uvjete u svojoj državi dobrima, većina od njih (57 posto) naznačuje da su se oni u posljednjih pet godina pogoršali. Premda je većina radnika zadovoljna svojim uvjetima na radnom mjestu (prednjače Danska, Luksemburg, Finska…), Eurobarometar apostrofira to da postoje goleme razlike među državama članicama u pogledu radnog zadovoljstva. Pri tome, međutim, ne čudi podatak da je Hrvatska i po ovom načelu na začelju Europe i Hrvati su, manje-više, jednako nezadovoljni svojim radnim okruženjem kao Talijani, Grci, Slovenci, Bugari ili Portugalci. 

  Kataklizma na radničkoj sceni

Drugim riječima, hrvatski radnici pripadaju onom korpusu europskog proletarijata koji uvjete rada u svojoj zemlji smatra izrazito lošim, a o tome se u minulom prazničkom pijanstvu i slavlju ništa nije moglo čuti sa sindikalnih govornica i pijedestala. A tako velike razlike u (ne)zadovoljstvu radnom sredinom, što Hrvate ponovo tjera u pečalbu i svatko tko može bježi glavom bez obzira u Švedsku, Njemačku, Austriju, Veliku Britaniju… u Eurobarometru objašnjavaju s nekoliko čimbenika. Prije svega: »društvenim i gospodarskim kontekstom na koji utječe kriza, ali i strukturnim obilježjima u smislu socijalnog dijaloga, socijalnih politika i radnog prava, koja mogu biti jače ili slabije izražena ovisno o situaciji u pojedinim državama EU-a.« Sve to pobrojano u nas je – živa koma! 

   Nije samo Eurobarometar taj koji razobličuje stanje kataklizme i apokalipse na hrvatskoj radničkoj sceni, već se slično može iščitati iz statistika Državnog zavoda za statistiku ili Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Statistički zavod tako, uz ostalo, ukazuje i na podatak o tome da je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome među pravnim osobama za veljaču 2014. iznosila je 5.427 kuna, što pokazuje nominalni pad za 2,3 posto, a realni za dva posto u odnosu na ovogodišnji siječanj. I plaća nam je sve manja. 

   Sve u svemu, kada u ponedjeljak, konačno, završe sve ove svjetovne i duhovne svetkovine i bakanalije – koje su neki uspjeli pretvoriti u veliko plandovanje od prije Uskrsa do Prvog maja i dalje – neke stvari ostaju iste, tmurne i nepopravljive. Shodne tome, posve je sigurno to da hrvatska radnička klasa ne odlazi u raj – kako je onomad pjevao Darko Rundek – već u pakao. 

   Pa, pa – proleteri!