Buduće zvijezde

Ponosne smo glumimo u predstavi o Aleksandri Zec

Kim Cuculić

Učenice Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić, članice kazališne radionice ZiM, dobile su priliku dati doprinos temi koja je dosad prešućivana u hrvatskom teatru



Predstava »Aleksandra Zec«, autorski projekt Olivera Frljića u produkciji HKD Teatra iz Rijeke, govori o dvanaestogodišnjoj djevojčici Aleksandri Zec. Njeno djetinjstvo brutalno je prekinuto u prosincu 1991. godine kada je kao svjedokinja ubojstva svoga oca Mihajla zajedno s majkom Marijom ubijena i bačena u jamu u blizini Planinarskog doma Adolfovac na zagrebačkom Sljemenu. Ubojstva su počinila petorica pripadnika ondašnjeg rezervnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, takozvani »merčepovci«. 


  Aleksandra Zec (Zagreb, 1979. – Zagreb, 7. prosinca 1991.) bila je učenica zagrebačke osnovne škole s Trešnjevke. Predstava »Aleksandra Zec« napravljena je u spomen na ovu nedužnu djevojčicu, a posvećena je svakom djetetu žrtvi rata. Redatelj je Oliver Frljić, dramaturg Marin Blažević, a uz profesionalne glumce Ivanu Roščić (koja je utjelovila Aleksandru Zec), Jelenu Lopatić, Tanju Smoje i Igora Kovača, sudjeluju i studenti studija »Gluma i mediji« Nikola Nedić i Jurica Marčec te djevojčice Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić – članice kazališne radionice ZiM (Zajc i Malik). 



Uz predstavu je predstavljena publikacija »Aleksandra Zec« koju je pripremila Tamara Opačić, a u kojoj piše:   »Frljić je u predstavi pokušao pokazati ono što se u službenim historiografskim narativima ne može naći, ono o čemu djeca ne uče u školama i za što još uvijek ne postoje spomenička obilježja i mjesta posebnog pijeteta. U toj predstavi ime Aleksandre Zec stoji za svako dijete, u bilo kojem dijelu svijeta, koje je ubijeno u ime bilo kakvog državnog projekta…« 




  U jednom prizoru Frljićeve predstave mrtvu Aleksandru Zec otkopavaju te dvanaestogodišnje djevojčice, njezine vršnjakinje. Zajedno s Aleksandrom sjedaju oko školske klupe i odgovaraju na Aleksandrina pitanja. Ona im postavlja pitanja o njihovoj nacionalnosti, slobodnim aktivnostima, simpatijama… Njihovo je djetinjstvo, za razliku od onog Aleksandre Zec, mirno i sretno. Djevojčice idu u školu, imaju prijatelje, a zajedničko im je što se sve četiri vole baviti glumom. 


  Premda već imaju iskustvo nastupa na pozornici, za ove djevojčice sudjelovanje u predstavi o Aleksandri Zec ipak ima posebno značenje i važnost. Osim suradnje s kazališnim profesionalcima, dobile su priliku svojim sudjelovanjem u predstavi i same dati doprinos temi koja je dosad prešućivana u hrvatskom teatru. I za njih je ovo bila neka vrsta »škole«, jer se o tragediji Aleksandre Zec još uvijek ne uči u školama. 


  Morana Mladić učenica je šestog razreda Osnovne škole »Milan Brozović« u Kastvu, a Aleksandru Zec doživjela je ovako:  

Gluma, gimnastika, pisanje…


– Ona je bila djevojčica koja je imala normalno djetinjstvo sve dok nije počeo rat. Možda bi imala još lijepih trenutaka u životu i vjerujem da bi danas bila sretna. U predstavi razgovaramo s Aleksandrom Zec, koju glumi Ivana Roščić. Tijekom razgovora spontano smo došle do nekih pitanja i govorimo o svom životu. Zanima me mnogo toga: gluma, gimnastika, pisanje…Volim se i rolati, a u slobodno vrijeme snimam i videa. Kad čitam neku knjigu dobijem inspiraciju za pisanje. Ipak, najviše se volim baviti glumom. To mi je jako zabavno, a tekst mi nije teško naučiti – kaže dvanaestogodišnja Morana, kojoj je dosad najdraža uloga ona u predstavi »Djevojčak u vještičjem vrtlogu«. 


  Lucia Filičić učenica je sedmog razreda Osnovne škole »Ivan Zajc«, a i njoj je velika želja baviti se glumom. O Aleksandri Zec kaže: 


  – Aleksandra je bila djevojčica srpske nacionalnosti koja je živjela u Zagrebu i stradala je zbog nesretnih okolnosti. Na kraju predstave razgovaramo s Aleksandrom. Pokušali smo kreirati atmosferu kakva bi ona bila da je preživjela. Osim glumom bavim se odbojkom i pišem pjesme. Glumu ipak najviše volim. Ona mi omogućuje da se otvorim kroz razne uloge i u glumi mogu pronaći sebe – osvrnula se Lucia Filičić. 



   Na programskoj knjižici je citat iz antiratne poeme »Jama« Ivana Gorana Kovačića:  »Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca,Gdje ima otac kćerku, majku sin?Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?«


  U predstavi sudjeluje i Nina Batinić, učenica šestog razreda Osnovne škole »Vladimir Gortan«. Kako bi se pripremila za predstavu i što više doznala o Aleksandri Zec, Nina se upustila u detaljno istraživanje na internetu:  

Kape sa zečjim ušima


– Aleksandra je bila u dobi kad je tek počela upoznavati život, ali je njezin život okončan radi nekih ljudi koji ne znaju vrijednost života ili im je svejedno. Dok smo radili na predstavi u dosta verzija postavljali smo razna pitanja, a onda smo odlučili koje pitanje najbolje ide uz koju osobu. Ponosna sam što mogu sudjelovati u ovoj predstavi i mislim da je to dobar početak za bavljenje glumom. Mislim da je jako hrabro od Olivera Frljića što je napravio ovu predstavu. Ona ne govori samo o Aleksandri Zec, nego se odnosi na svako dijete ubijeno u ratu, bez obzira na nacionalnost i vjeru – ističe Nina Batinić, koja pored toga što se bavi glumom svira i klavir. 


  Djevojčica Jana Mileusnić učenica je šestog razreda Osnovne škole »Kantrida«, a uz to što glumi u ZiM-ovim predstavama bavi se i jahanjem. 


  – Sretna sam i ponosna što sudjelujem u predstavi o Aleksandri Zec. Nije mi bilo teško dolaziti na probe i raditi na predstavi. S nama je dosta radila Denis Kirinčić koja nam je objasnila neke stvari. Za predstavu se nisam posebno pripremala kod kuće. Sve sam svladala na probama. Svaki dan sam razmišljala o tome što se dogodilo Aleksandri Zec i njezinoj obitelji. Užasno mi je žao. Aleksandra je ubijena jer je bila svjedokinja ubojstva. Imala je samo 12 godina i važno je da ljudi to shvate – govori Jana. 


  Djevojčice u predstavi glume s kapama u obliku zečjih ušiju, čime se naglašava dječja čistoća i nevinost. O ovoj nevinoj žrtvi rata ne uči se u školama, pa je razgovor za školskom klupom bio svojevrsni školski sat iz novije hrvatske povijesti. Umjesto škole, kazalište je preuzelo edukativnu funkciju, tako da bi predstavu o Aleksandri Zec trebali gledati i učenici osnovnih i srednjih škola, a sve u cilju: »Ne ponovilo se!«