Stranka koja je po nekim anketama i dalje najjača u Hrvatskoj, SDP Zorana Milanovića, nalazi se u dubokoj krizi. Postalo je to očito pogotovo u posljednjih nekoliko tjedana, kad se na jednom mjestu ispoljilo toliko slabosti da bi u toj stranci trebali duboko razmisliti o tome kako dalje i na osnovu čega zatražiti još jedan mandat na čelu države. Ili, još jasnije, SDP se mora ozbiljno promijeniti da bi imao šansu spriječiti da se Karamarkova stranka opasnih namjera vrati za kormilo Hrvatske. 

  SDP se, međutim, kako bi se moglo pomisliti na prvu loptu, ne mora mijenjati zbog toga jer su Sabo i Merzel Lovrić došli pod ozbiljan udar institucija pravne države, a još manje se mora riješiti čelnog čovjeka stranke Zorana Milanovića. 

  Problemi su, ipak, ozbiljniji. 

 Pošteno?

Idemo redom. Iako je panika lagano zavladala u redovima socijaldemokrata nakon ovomjesečnog Crobarometra koji je pokazao da ih je po prvi put u mandatu dostigao HDZ (ispravnije je bi bilo reći da je SDP, padajući, dostigao HDZ), stvari ipak ne stoje tragično.

Naime, SDP-ov rejting na polovici mandata znatno je viši od onog kojeg je u isto vrijeme imao SDP Ivice Račana (cca 20:14 posto). Račanova stranka tad je za 5-6 postotnih bodova zaostajala za Sanaderovim HDZ-om.

A opet je na izborima 2003. godine većina desnog centra ovisila o tek nekoliko mandata. Današnje ankete, ako bi se pretočile u izborne rezultate, značile bi novu pobjedu Kukuriku koalicije, koja bi, međutim, parlamentarnu većinu vjerojatno morala potražiti u suradnji s ORaH-om i Laburistima.

Karamarkova pobjeda je mnogo teže ostvariva. A biti u poziciji favorita za osvajanje drugog mandata u situaciji kad je zemlja šestu godinu zaredom u gospodarskoj krizi je sve samo ne – loš učinak. 

  Nervoza koju izazivaju trenutni anketni podaci u redovima SDP-a je, dakle, prilično neopravdana. Barem zasad. 

  Malo je teža situacija s »problemčićima« koje imaju Sabo i Lovrić Merzel s institucijama pravne države. Kredibilitet SDP-a kao stranke čiji je slogan nekad bio jednostavan: »Pošteno.« ozbiljno je narušen. Stranka se ne može odlučiti da li da ih oboje suspendira, isključi ili da sačeka da se oni sami izmaknu. Javnost bijesni, a vrijeme prolazi. 

  Međutim, ni (mogući) nestašluci u vlastitim redovima nisu ni izbliza najveći problem SDP-a. Pogotovo zato jer im je glavni konkurent stranka koja je (nepravomoćno) osuđena za izvlačenje milijuna i milijuna državnog novca u svrhu financiranja vlastitog političkog pogona.

Radi se dakle o klasičnoj usporedbi koja se koristi i kad se opisuju zločini u vrijeme Drugog svjetskog rata: na jednoj strani se radilo o ekscesu, a na drugoj o pomno uređenom sustavu. (Ovdje se radi samo o tehničkoj usporedbi, niti se, naravno, SDP može poistovjetiti s partizanima, ni HDZ s ustašama). 

 Bizarno

Pravi, nevjerojatno dubok problem SDP-a, pa tako i Vlade koju oni predvode je – površnost. U to spada neozbiljno tumačenje vlastitih propisa, još neozbiljniji odnos prema rokovima, te temeljit nedostatak strateškog planiranja. A sve to su problemi koji se ne daju riješiti s tek par suspenzija ili rotacijom na vrhu stranke. 

  Jer, kako nazvati nego površnim tumačenje Zorana Milanovića po kojem Predsjedništvo SDP-a ne može suspendirati članove koje je birala Konvencija. Može.

Statut SDP-a, članak 19. kaže sljedeće: »Predsjedništvo SDP-a može odmah sa svih funkcija suspendirati i/ili isključiti člana/članicu ako ocijeni da njegovo/njezino ponašanje i djelovanje šteti ugledu SDP-a…«. 

  Odluku treba potvrditi Glavni odbor stranke. 

  Naravno, ovo apsolutno ne znači da bi Predsjedništvo SDP-a doista i trebalo suspendirati ili isključiti inkriminirani dvojac – barem dok ovi ne priznaju kazneno djelo, ili ne dobiju presudu. Možda bi to bilo dobro za javnu sliku stranke, ali zadnji put kad sam provjeravao u Hrvatskoj je još vrijedila presumpcija nevinosti. 

  No, još jednom, nisu problem Sabo i županica, problem je što Milanović ne poznaje Statut. Jasno, suluda je mogućnost da Predsjedništvo suspendira vlastite članove – koji se biraju na Konvenciji, ili čak predsjednika stranke kojeg svi članovi stranke biraju direktno.

Ali, ako ona već postoji, a postoji, onda se Statut mora(o) mijenjati. A ne pričati o tome kako se on u stranci tumači. Kuda vodi zlonamjerno tumačenje zakona Milanović je barem mogao vidjeti kad se domaće sudstvo dohvatilo priče o Europskom uhidbenom nalogu. 

 Deficit

Priča o financijskim izvješćima stranke još je slikovitija. Zakasnili su s objavom izvješća lani, za samo nekoliko dana, i platili pet milijuna kuna. Nakon te bizarne i skupe pogreške, za očekivati je bilo da će rokove u SDP-u ubuduće pratiti manirom gladnog lava u nevjerojatno dobroj fizičkoj spremi. Vraga. Zakasnili su i ove godine. »Bizarno« je zaista preslaba riječ. 

  Toliko o površnosti i nehajnosti. Nedostatka strateškog planiranja, što je još ozbiljnija boljka, mogli smo se nagledati u obnašanju vlasti. Odakle krenuti: od uvođenja pa ukidanja smjenskog rada u zdravstvu?

Smanjivanja pa povećavanja izdvajanja za isto? Oslanjanja na bum javnih, pa privatnih, pa opet javnih, pa onda malo i jednih i drugih investicija? Dosta je uzeti najsvježiji primjer – privremenog ukidanja mjera aktivnog zapošljavanja – jer su u tri mjeseca potrošena sva sredstva za cijelu godinu za tu namjenu.

 Tjedan dana je trajala javna pljuvačnica na SDP i Vladu da su izdali mlade, a onda se odjednom ipak našlo novca da se mjera produži i prije iskorištavanja sredstava iz EU Garancije za mlade. Dobro, jesu li se mogli sjetiti tog Nacionalnog fonda koji upravlja sredstvima EU odmah nakon što su potrošili lovu za Mrsićeve pripravnike? 

  Jesu, da su na vrijeme razmišljali o političkim posljedicama objave odluke o privremenom ukidanju poticanja zapošljavanja. 

  Poseban problem možda još uvijek najjače hrvatske stranke je i izraženi demokratski deficit u njenim redovima. Nije to nikakva novost, niti se radi o nečemu što je uveo »diktator« Zoran Milanović. Jasno izraženi vlastiti stavovi, koji nisu u potpunoj sukladnosti s mišljenjem Predsjednika, bili su rijetkost i u vrijeme Ivice Račana.

Tako da ne čudi što se i danas nezadovoljnici u SDP-u kriju iza sintagme o »visokim izvorima«. Demokratska stranka mora istrpjeti demokratsku raspravu. Ali, koju crnu raspravu kad se malo tko usudi jasno i javno izreći svoje mišljenje? 

  Naposlijetku, ono što je zapravo i najgore; SDP u svojim redovima ni izbliza nema »novu snagu«, političara koji bi bio vrijedan toga da pretendira na mjesto Milanovića poslije Milanovića. Ako je predsjednik stranke loš, kao što tvrde nezadovoljnici, potencijalna stranačka oporba je upravo zastrašujuća.

Tko je, naime, ekipa koja bi mogla ići kontra Milanovića? Zlatko Komadina čija bi ministarska epizoda u iole pristojnoj zemlji značila kraj političke i javne karijere? Bljedunjavi Davor Bernardić koji se izmaknuo pod diktatom središnjice prije zagrebačkih izbora na kojima je njegova lista ostvarila vrlo loš rezultat?

Rajko Ostojić, vrlo ozbiljan favorit za titulu najgoreg ministra u Vladi, čiji se resor raspada na svim frontovima i neumornim generiranjem dugova guši cijeli ostatak gospodarstva? Kojeg je Bandić smlavio na zagrebačkim izborima za vrijeme kojih Rajko ne da se nije »bacio pod tramvaj«, nego se držao kilometrima daleko od tramvajske pruge? 

  SDP je doista stranka opasnih unutarnjih deficita. I sve se jasnije nameće da joj je najveća komparativna prednost ta što joj je glavni konkurent stranka opasnih namjera. 

  Ali, time su samo ulozi, svih nas, sve golemiji.