Dakako da bi se model okoštalog teatra iz prošlih stoljeća trebao promijeniti, no tu promjenu ne mogu provesti sama. Za strukturalne promjene i reforme potrebna je politička volja, i bez te odluke nitko od nas ravnatelja ne može ništa bitno promijeniti. No, stvoriti red i uputiti na rad, to je itekako moguće
Dobar dio kulturne javnosti srčano je podržao dolazak Dubravke Vrgoč na mjesto intendantice Hrvatskog narodnog kazališta. Iza nje stoje konkretni rezultati: pod njezinom čvrstom rukom Zagrebačko kazalište mladih je od malog gradskog kazališta postao važan punkt europskog teatra; za promicanje hrvatskog kazališta i hrvatske kulture u Europi i svijetu dobila je nekoliko velikih nagrada, a na prijašnjem radnom mjestu bila je, osim u kreiranju moćnog programa, učinkovita i s financijama: ZeKaeM ostavlja u debelom, višemilijunskom plusu.
Posljednji put razgovarala sam s Dubravkom Vrgoč prošlog ljeta, kad se o njoj tek počelo nagađati kao o nasljednici Ane Lederer na čelnom mjestu HNK-a. Nije tada pokazivala ushićenje idejom o intendanturi. Njezina kritika politike u HNK-u bila je odmjerena, ali jasna: »I Hrvtaskom narodnom kazalištu, kao i drugim hrvatskim kazalištima, trebaju strukturalne promjene. Promjene modela kazališta koje je zaostalo u nekim primjerima čak iz 19. stoljeća«.
Od ponedjeljka teče njezin mandat. Otvorila ga je u HNK-u konferencijom na novinare, na kojoj je s Ivicom Buljanom predstavila ovogodišnje izdanje Festivala svjetskog kazališta. Neki su joj zamjerili što nije umjesto toga predstavila javnosti svoj program rada, što je za sobom u ZeKaeM-u ostavila repertoarni kaos, što se još ne znaju imena novih ravnatelja Drame, Baleta i Opere. U ovom je razgovoru odgovorila na ta prozivanja.
Hoćete li spasiti nacionalnu kazališnu kuću, kako se posljednjih mjeseci zazivalo? Osjećate li se kao spasiteljica? Može li se HNK spasiti? I kako? – Ne osjećam se kao spasiteljica, ali vjerujem da se HNK može promijeniti, točnije jasnije profilirati i pozicionirati, odrediti se prema svom vremenu. I stoga mogu reći da sam entuzijastična. Sigurno se ne bih ni prijavila na natječaj da nisam vjerovala u mogućnost takve promjene, kao i u mogućnost da se HNK izbori za svoje zasluženo mjesto u kontekstu europskog teatra. Ali prvi dani mandata nisu laki. Suočena sam s dugom koji je mnogo veći nego što sam očekivala, s nepostojećim sredstvima na računu, nepodmirenim obavezama… s mnogo problema za koje se nadam da ću ih uskoro uspjeti riješiti.
Naš »folklor«
Kako se, međutim, nosite s otporom? Jeste li računali na otpor iznutra, iz samog HNK, s obzirom da tamo kanite provesti mjere koje se ne sviđaju baš svima? – Poznato je da kod nas otpor uvijek dočekuje promjene. Nemoguće je ovdje zapravo išta promijeniti, a da se pri tome netko na tebe ne obruši. Uvijek ti netko pri tome prijeti, pokušava te zastrašiti i prije nego što si išta započeo, pripisuje ti nešto što nisi rekao, optužuje te za nešto što nisi ni pomislio, a pri tom nerijetko zaboravlja sve ono što si do tada učinio. No, za mene je to dio našeg »folklora«, pojava koju pripisujem nesretnom vremenu produžene tranzicije. Dakako da sam računala na otpor iznutra, pa ja sam došla iz jednog kazališta koje sam prije desetak godina zatekla u velikom gubitku i u kojem je također postojao otpor onih koji su teatar doživljavali kao »zaštićeno mjesto nerada«. S tim sam se naučila boriti. I koliko god to možda naizgled zvučalo banalno, red i rad je jedino što nas može spasiti danas kada svjedočimo o raspadu mnogih vrijednosti izazvanih upravo našom indolencijom i potrebom da na što lakši način steknemo nešto što nam zapravo i ne pripada. Ne postoje mjere, napose one vezane uz promjene, koje bi se svima sviđale, postoje samo vizije i ideje koje je potrebno slijediti i pri tome ustrajati, a ne odustajati, ako se želi doći do nekog cilja.
Kao jedan od ciljeva na kojima ćete raditi u narednom razdoblju naveli ste »izvoz« kvalitetnih domaćih autora. Radit ćete na tome »da veliki europski i svjetski redatelji rade domaće klasike, ali i da se hrvatski teatar približi Europi«. Kako ćete to u dogledno vrijeme postizati? – To da je, primjerice, Krleža danas prilično nepoznat u Europi, to je nedopustivo. Vrijeme je da predstavimo neke naše autore na europskim pozornicama i time ih učinimo ne samo zanimljivima gledateljima, već i razumljivima u kontekstu cjelokupne europske, pa i svjetske literature. To možemo učiniti koprodukcijskim projektima ili gostovanjima naših predstava u Europi. No, s druge strane željela bih neke od relevantnih imena europske kazališne scene pozvati u Zagreb da režiraju domaće autore na pozornici HNK-a. Uvijek me je zanimao pogled Drugoga, zanimalo me je kojim nas očima gledaju stranci i koliko se njihov pogled razlikuje od našega kada je dramska literatura u pitanju. Te dvije perspektive predstavljanja domaćih klasika mogle bi biti uzbudljive našoj publici, ali i onoj izvan naših granica.
Okosnice programa
Prva predstava vašeg programa bit će Krležin »Vučjak« u režiji Ivice Buljana, kao dio reinterpretacije ostavštine iz 1914. Što je još u tom paketu? – U paketu je još i Wedekind i Schnitzler. Pisci iz vremena kojim se sada Europa opsesivno bavi, vremena prije, za vrijeme i poslije Prvoga svjetskog rata. Zanima me što se dogodilo sto godina kasnije s teatrom i s nama i koliko se to bolećivo doba s početkom 20. stoljeća, a koje je završilo ratom za kojeg pak neki smatraju da nikada ni nije završio, referira na ovu našu stvarnost. Ivica Buljan, Jernej Lorenci i Anica Tomić redatelji su koji imaju različite stilove i poetike, te mi se čine još zanimljivijima njihove interpretacija ove danas opsesivne teme koja je u europskim teatrima već neko vrijeme središnje mjesto istraživanja i propitivanja u različitim formama i različitim iskazima.
Što je s ravnateljima Drame, Opere i Baleta? Koje su nove smjernice za te dijelove programa? – Zbog procedure i poništenja natječaja ravnatelji još nisu izabrani. No, teatar funkcionira i uskoro počinje nova sezona. U Operi na samom početku predstavit ćemo »Evgenija Onjegina« kao koprodukcijski projekt s HNK-om Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Smatram da bi takvih projekata trebalo biti puno više, jer živimo u jednoj maloj zemlji s nešto više od četiri milijuna stanovnika te je na tome prostoru nerazumljivo imati četiri velike operne kuće koje međusobno ne surađuju. U operi ćemo nastaviti s koprodukcijama, i to s pariškim Theatre des Bouffes du Nord, bivšim kazalištem Petera Brooka, koje je postalo glazbeni teatar. Riječ je o operi »Mimi«, adaptaciji Puccinijeve »La Boheme«, koju će režirati mladi redatelj Guillaume Vincent. I dok je u studenome praizvedba u Parizu, već u siječnju moći će je vidjeti hrvatska publika. U sklopu Festivala francuske kulture u Zagreb dolazi rijetko izvođena Debussyjeva opera »Pelleas i Melisanda«, koja je realizirana u koprodukciji Opere Comique, a u režiji Stephanea Braunschweiga. Središnji projekt Baleta je »Johannes Faust Passion«, autorski projekt Milka Šparembleka, jednog od najvećih imena hrvatske i europske plesne scene. Ruski koreograhf Vladimir Malahov, koji je godinama bio šef berlinskog Baleta, postavit će klasični balet »Bajadera«, a na početku sezone izvest ćemo projekt »Ženski rukopis« u kojem će se svojim koreografijama predstaviti tri članice zagrebačkog baletnog ansambla – Pavla Mikolavčić, Ksenija Krutova, Simona Unterajter.
Afirmirani izvan HNK-a
Kad god se govori o restrukuriranju kazališta, spominje se i druga scena. Kako je vi vidite? – Druga je scena nužno potrebna zagrebačkom HNK-u. S jedne strane time se poništava model teatra 19. stoljeća koji je »izumro« u gotovo svim europskim metropolama, a s druge time se otvora prostor za razvoj svakog ansambla pojedinačno koji se više ne mora boriti za prostor s onim drugima. Postoji obećanje iz Grada da će se ta druga scena graditi u kompleksu »Gredelj«, tvornice čije pojedine hale datiraju s početka 20. stoljeća. Koliko mi je poznato, upravo europski fondovi ponajviše podržavaju revitalizaciju takve arhitekture.
Tko su redatelji koje želite vidjeti u HNK-u? I tko su domaći dramski pisci čije tekstove želite vidjeti oživljene na daskama HNK-a? – To su prije svega neki od redatelja s kojima sam radila u Zagrebačkom kazalištu mladih, koji su se afirmirali u Europi i svijetu, a nikada nisu imali priliku režirati u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ivica Buljan, Bobo Jelčić, Oliver Frljić, Anica Tomić, Matija Ferlin… samo su neki od domaćih redatelja čije predstave želim vidjeti na pozornici naše središnje nacionalne kuće. A tu su i strani redatelji poput Pippa Delbona, Thomasa Ostermeirea, Pascala Ramberta, Ive van Hovea, Stanislasa Nordeya, Katie Mitchell…
HNK uživa imidž ustanove koja parazitira na državnom novcu; često se doživljava kao leglo nerada, na plaći su mnogi koji zapravo ne rade skoro nikad i skoro ništa. Koliko Vam takvo otromboljeno socijalističko-birokratsko uređenje smeta u provedbi programa? Hoće li uskoro biti »čistki«? – Još uvijek ne znam koliko me to smeta ili, točnije, koliko će me smetati. Kao što ne znam je li točno da je HNK »leglo nerada«. Osobno ne mislim da je to točno. Točno je da postoje neradnici, ali oni postoje posvuda, i točno je da organizacija rada nije primjerena. Baš zbog neprimjerene organizacije događa se da neki rade, a neki uopće ne rade. Dakako da bi se model okoštalog teatra iz prošlih stoljeća trebao promijeniti, no tu promjenu ne mogu sama provesti. Za strukturalne promjene i reforme potrebna je politička volja i bez te odluke nitko od nas ravnatelja ne može ništa bitno promijeniti. No, stvoriti red i uputiti na rad, to je itekako moguće.
Potreba za osporavanjem
Vitomira Lončar, agilna kritičarka neuralgija u domaćem teatru, oštro vas je napala zbog prelamanja poslova u ZKM-u i HNK-u – kaže da nelegalno opterećujete zaposlenike ZKM-a poslovima koje se tiču vašeg novog radnog mjesta, da ste glasnogovornicu Helenu Braut nelegalno »povukli« iz ZeKaeM-a, da ste u ZeKaeM-u ostavili kaos i prazninu u repertoaru, da se niste pobrinuli da kazalište može normalno nastaviti raditi s novim vodstvom… – Sve te neuralgične napise također pripisujem našem »folkloru«, odnosno našoj provincijalnoj potrebi da se osporavaju tuđe vrijednosti kad se već vlastite ne mogu uspostaviti. Festival svjetskog kazališta priprema se tijekom cijele godine i u godini 2014. nositelj toga projekta bilo je Zagrebačko kazalište mladih. Mojim dolaskom u to kazalište ono je preuzelo i organizaciju Festivala kako bi on mogao opstati u recesijskim vremenima. U tom kontekstu prirodno je da glasnogovornica ZeKaeM-a obavlja poslove 12. Festivala svjetskog kazališta koje je započela još prošle godine, nakon završetka 11. Festivala svjetskog kazališta. Još je besmislenije da me itko proziva da se nisam pobrinula da ZeKaeM normalno funkcionira. Upravo iz potrebe da moj prijelaz bude »normalan« , a ne »nasilan«, nisam pristala u HNK otići kada sam bila imenovana, još u travnju, već sam inzistirala da dovršim sezonu u ZeKaeM-u. Radila sam tako gotovo pet mjeseci, paralelno pripremajući sezonu u HNK-u i dovršavajući onu u ZeKaeM-u. Kako ZeKaeM kao gradsko kazališe funkcionira po godišnjim planovima, repertoar do kraja godine je odavno već dogovoren. Uskoro počinju pokusi za autorski projekt Renea Medvešeka koji se bavi Krležinim tekstovima vezanim uz Prvi svjetski rat, a nakon toga slijedi premijera »Petra Pana« u režiji Roberta Waltla. Sve su podjele za te predstave davno već izvješene. A pri kraju je i realizacija dijela velikog projekta posvećenog Prvom svjetskom ratu »Zaboravljena povijest« koji koprodukcijski potpisuju MESS iz Sarajeva, Bitef iz Beograda te Festival svjetskog kazališta, a koji će biti izveden u ZeKaeM-u tijekom rujna. Uz sve navedeno, do kraja godine realizirat će se i neka važna, također davno dogovorena inozemna gostovanja.
Što ste ostavili ZeKaeM-u? Mislim konkretno na program u narednom razdoblju, ali i na sve što ste u posljednjih desetak godina napravili ondje. Na što ste ponosni? I kakvu budućnost predviđate tom kazalištu, koliko će dugo trebati da se, ako ne bude agilnosti i vizije, strmoglavi na razinu prosječnih kuća koje životare? – Ostavila sam mnogo ZeKaeM-u, čak i fizički nekoliko milijuna kuna na računu. No, ono što je možda čak i važnije, ostavila sam jedno kazalište koje danas i po repertoaru i po glumačkim mogućnostima može konkurirati mnogim europskim teatrima. ZeKaeM je uostalom posljednjih godina dokazao kako ne postoje podjele na rubno i središnje i kako teatar iz neke sredine koja je teatarski gotovo nepoznata može postati jedno od najcitiranijih kazališta u ovom dijelu Europe. A ponosna sam na mnogobrojne koprodukcije koje smo ostvarili, gostovanja na prestižnim festivalima te kazališnim scenama u New Yorku, Parizu, Moskvi, Berlinu, Beču, Bruxellesu, Modeni, Vilniusu, Rennesu, Lyonu, Heildebergu… na nagrade te na sjajnu publiku koju imamo. Vjerujem u taj teatar i njegova mi se mogućnost agilnog opstanka čini neupitnom. Ustalom, ZeKaeM je uz Festival svjetskog kazališta i moj najveći životni projekt.
Strategija dobrih predstava
U ponedjeljak je na konferenciji za novinare najavljen Festival svjetskog kazališta. Ivica Buljan kaže da je ideal prema kojemu se teži postavljanje velikih majstora, ali i otvaranje prostora za suvremene tendencije. Hoće li se repertoar HNK-a do kraja vašeg mandata približiti tom konceptu? – Nadam se da će se već sljedeće sezone približiti tom konceptu. Nacionalno kazalište središnje mjesto svog repertoara posvećuje klasici, ali se i ona nužno mora poklopiti u reinterpretaciji sa suvremeim tendencijama. Kao što se u takvom konceptu mora ostaviti i prostor za neka smiona istraživanja, gotovo eksperimentiranja, s formom i sadržajem. U sljedećoj sezoni to je u Drami projekt Matije Frlina, a u Operi »Mimi«.
S početkom vašeg mandata poklopio se početak prodaje pretplatničkih aranžmana: redovi pred blagajnama bili su veliki ovog tjedna. No, u redovima stoje uglavnom stariji građani. Koja je vaša strategija za pomlađivanje publike? Je li filozofsko kazalište dio te strategije? – Najbolja strategija su dobre predstave. One će svakako privući publiku. No, publiku se treba odgajati i pridobivati, treba steći njezino povjerenje…. Sve je to posao, i to težak posao, koji nas čeka. Uz postojeću publiku koju ne želim izgubiti, u HNK-u očekujem i mladu publiku, one koji danas ne dolaze u taj teatar jer im se čini previše konzervativnim ili im nije na domak ruke. I Filozofski teatar, koji će voditi Srećko Horvat, svakako je dio strategije da se privuče nova publika, publika nekih drugačijih afiniteta.
Pametnim apliciranjem na europske fondove pokazali ste mnogima u kulturi »kako se to radi«. Hoćete li isto raditi u HNK-u koji je po pitanju financiranja izvana dosad propuštao mnoge prilike? – Dakako, jer smatram da HNK ne može samo čekati takozvane državne i gradske novce. Ono se mora financirati i iz drugih izvora, što sponzora, što europskih fondova, kako se ne bi dovelo u situaciju kao što je ova danas da nema novaca na računu.
