Malim tvrtkama za toplinarstvo ne isplati se konkurirati velikima, već su zadovoljne distribuiranjem topline u male kotlovnice. To znači da krajnjim kupcima ne preostaje nego se opredijeliti za već postojećeg »toplinara«, što ne otvara vrata pravoj liberalizaciji tržišta
HERA bez odgovora
HEP-Toplinarstvo, najveća tvrtka u državi koja kućanstva i poslovne objekte opskrbljuje toplinskom energijom, uspjela je do sada zaključiti tek deset posto ugovora sa svojim krajnjim kupcima. Na području Zagreba, Osijeka, Velike Gorice, Samobora, Siska i Zaprešića, na kojima toplinom opskrbljuje gotovo 116.000 kućanstava i šest tisuća poslovnih subjekata u ukupno približno tri tisuće zgrada, HEP-Toplinarstvo za sada ima potpisane ugovore sa samo tristotinjak zgrada.
Zakon definira proizvođača, opskrbljivača, distributera, kupca i krajnjeg kupca grijanja, pri čemu su sve velike tvrtke istovremeno sve to, osim krajnjeg kupca – potrošača. To znači da neka tvrtka, koja ima toplanu i proizvodi toplinsku energiju, sama sa sobom onda potpisuje i ugovor po kojem je ona kupac te energije, koju na kraju prodaje krajnjem kupcu, potrošaču. U međuvremenu je ona i opskrbljivač i distributer, sve. Sa takvim odnosom snaga, kad neka tvrtka proizvodi grijanje i upravlja mrežom, druga joj niti ne želi konkurirati jer bi joj to bilo neisplativo.
Obavezni razdjelnici?
Kako pojašnjava prvi čovjek riječkog Energa, Sanjin Kirigin, u teoriji sad bilo koja tvrtka može bilo kojem krajnjem kupcu, ako je za to zadovoljila sve preduvjete i registrirana je za djelatnost, ponuditi svoju toplinsku energiju, primjerice tvrtka iz Slavonskog Broda može »doći« u Rijeku, no za takvo nešto na tržištu zapravo još nema uvjeta.
Nelogične formule
Do kraja iduće godine, naime, razdjelnike odnosno termostatske ventile, koji mjere potrošnju u svakom od stanova, moraju ugraditi stanari svih zgrada s više od 70 stanova, a do kraja 2016. i ostali, svi objekti s najmanje dvije stambene cjeline. Tko to ne učini, riskira kaznu od 10.000 do čak 50.000 kuna ako je fizička osoba, odnosno od 20.000 do pola milijuna kuna, ako je riječ o pravnoj osobi. Stanari, pritom, zajedno dogovaraju samo jednog dobavljača te opreme, pri čemu ih u Hrvatskoj ima tek nekoliko. Teorija kaže da se zahvaljujući razdjelnicima na konačnim računima za grijanje uštedjeti može i do 25 posto, no dio onih koji su već ugradili »štednu« opremu svjedoči da su im računi i povećani, ne zbog toga što su prije zbog zajedničkog mjerila »prikrivali« svoju stvarnu potrošnju, već zbog nelogičnih formula po kojima se potrošnja obračunava