Momčilo Bajagić Bajaga glazbenu karijeru počeo je s 14 godina kao pjevač u grupi TNT. Krajem 1978. godine postaje ritam gitarist Riblje čorbe za koju je napisao nekoliko hitova. U Čorbi ostaje do 1984. godine, kad počinje solo karijeru uz prateću grupu Instruktori, karijeru koja traje i danas. Autor je nezaboravnih rock balada i hitova poput »Plavi safir«, »Sa druge strane jastuka«, »Zažmuri«, »Poljubi me«, »Dobro jutro, džezeri«, »442 do Beograda« ili »Samo nam je ljubav potrebna«.

  Što ste pripremili za nastup 8. kolovoza na opatijskoj Ljetnoj pozornici? Standardni best of koncert ili spremate nešto posebno?

  – Ovo je turneja povodom trideset godina postojanja Bajage i Instruktora, ali i turneja zbog novog albuma čiju smo promociju počeli prije dvije godine, tako da će koncert biti svojevrsni best of, ali i s pjesmama s novog albuma.

   Bila me frka

  – Da! Kod svih je tako. Za prvi album spremaš se kroz cijelo odrastanje, a za drugi album imaš samo nekoliko godina vremena da ga napraviš, što te već i vremenski kreativno ograničava. Ima tu i još jedan zajeb. Nakon prvog uspješnog albuma svi očekuju da drugi album bude još bolji i treba opravdati ta očekivanja. Nije mi bilo svejedno dok sam radio drugi album. Bila me je frka kao i svakog u toj poziciji, što je i normalno, samo što to nitko ne želi priznati. Jer ako ti drugi album ne vrijedi, onda ti za karijeru ništa ne znači što ti je prvi bio odličan. To je veliko opterećenje jer si još mlad i ne baš jako samouvjeren i nemaš veliko iskustvo. Ja sam imao sreću. Drugi album nam je bio još bolji i komercijalniji od prvog…

  Kako biste opisali presjek vaše publike danas? Tko vas sluša?

Kritičniji od kritičara

Kako bi Bajaga opisao Bajagu?

  – Bajaga je jedan glazbenik s Balkana koji ima pedeset i četiri godine i svira i pjeva već više od trideset godina. Više je vremena proveo na putovanjima i na pozornici nego kod kuće. Ne skriva privatni život kao zmija noge nego ne priča o njemu jer misli da je nepristojno detalje iz svog privatnog života i intime iznositi u javnost. Ne zanima ga ni susjedov privatni život pa ne vidi zbog čega bi nekog zanimao njegov. Zna da je javna ličnost, ali želi da se, kad se o njemu govori, govori isključivo o njegovom radu.

  Jeste li samokritični?

  – Prema svojim pjesmama kritičniji sam od bilo kojeg glazbenog kritičara. Uostalom, svatko radi svoj posao. Moje je da pišem pjesme, a na kritičarima da kritiziraju.

  Popularnost vam naravno godi?

  – Godi, naravno da godi, ali svatko u ovom poslu se toga zasiti nakon nekoliko prvih godina. Kasnije to shvatiš kao dio posla kojim se baviš…

  Sjećate li se tekstova svih svojih pjesama?

Bend druga obitelj

Što vam predstavljaju Instruktori?

  – Nas na pozornici ima šest. Četvorica su od početka. Stjecajem okolnosti nismo imali velikih promjena u bendu. Ja sam s bendom u ovih trideset godina proveo više vremena nego sa svojom obitelji, bend mi je doslovno druga obitelj, jako mi je važan i nije mi svejedno s kim sviram.

  Pričali ste mi da jedan vaš prijatelj Grk ima zanimljivu priču o narodnjacima i plagiranju…

  – Hahaha. Pričam ja tako njemu da naši pjevači kopiraju Grke. A on će meni: pa što, pa i mi Grci kopiramo Turke. Ja sam se nasmijao, a on nastavio: a Turci kopiraju Irance, a Iranci Indijce. Tako to ide.

  Na početku karijere bili ste ljubimac žena. Je li se s vremenom nešto promijenilo? Je li vas žene još uvijek »ganjaju«?

  – Malo su sporije (smijeh), a i ja sam već dugo u braku, tako da im više valjda nisam toliko zanimljiv jer već imam sina koji će uskoro diplomirati na fakultetu i kćer koja ide u prvi razred srednje škole.

  Zašto ste se vi i Bora Đorđević iz Riblje čorbe ustvari razišli? Recite otvoreno, u čemu je bio osnovni problem?

  – Najviše smo se razišli zbog glazbenih razloga. Vidi se na prvi pogled da smo kao autori potpuno različiti, potpuno drukčiji. To je bio glavni razlog.

   Ispravna odluka

U mnogo čemu ste probili neke granice. Bili ste zadnji glazbenik iz Srbije koji je svirao u Hrvatskoj 1991. godine, a imali ste i prvi koncert u Ljubljani već 1994. godine…

  – Jesam, i to stjecajem okolnosti i jako mi je drago zbog toga. Što se mene tiče, volio bih da se nikad nije ni dogodio prekid gostovanja. No ti prvi koncerti nakon rata nisu nažalost naišli na odobravanje dijela javnosti ni kod vas u Hrvatskoj, ni u Srbiji, pa ni kod nekih kolega glazbenika s obje strane. Ali već nakon nekoliko godina gotovo svi oni koji su govorili da nikad više neće nastupili u Hrvatskoj ili Srbiji, počeli su tamo ići što je bio dokaz da sam ispravno odlučio.

  U kakvom je stanju srpska rock scena danas?

  – Ima zanimljivih pojedinaca i grupa koji dobro rade. Međutim, ekonomska je kriza i mislim da je njima puno teže nego nama u vrijeme kad smo počinjali.

  Prelazi li nakon tridesetak godina sve pomalo u rutinu?

Nisam loše prošao

Zašto ste novi album nazvali »Daljina, dim i prašina«? Objavili ste uz album i knjigu pjesama »Vodič kroz snove« u kojoj se nalaze sve pjesme koje ste napisali za Instruktore, ali i druge izvođače. Za koga ste najviše pisali?

  – Album »Daljina, dim i prašina« je dobio ime po naslovnoj pjesmi. Pjesma je kao neko svođenje računa u zrelim godinama, kao ono, išli smo putovima i što je ostalo – samo daljina, dim i prašina. Ja sam većinom pisao za sebe i jako rijetko za druge. Za Zdravka Čolića sam radio više puta, između ostalog i zbog toga jer je, kad sam bio mlad autor, on prvi od poznatih pjevača uzeo moju pjesmu, što je meni tada jako puno značilo.

  – Uvijek u pjesmama postoji jedan dio koji je autobiografski. Ja se nisam trudio pisati neke autobiografske pjesme, ali je činjenica da su pjesme mašta inspirirana nekim događajima iz života. Ali u poeziji, u tekstovima je sve puno ljepše nego u životu.

  U vašim godinama vrijeme je da se čovek osvrne unazad i sumira život. Koliko ste zadovoljni dosad postignutim?

  – S obzirom da radim u podneblju gdje rock glazba nije baš nešto posebno važna, mislim da nisam loše ni prošao u karijeri…

  Pisanje vam dobro ide. Pada li vam na pamet da napišete autobiografiju?

  – Nemam ni vremena ni interesa za to, ali volio bih, ako nađem vremena, napisati zbirku kratkih priča. Ja sam orijentiran na kraću formu i mislim da bih bolje napisao trideset kratkih priča nego jedan roman.

   Nisam zabrinut za budućnost

  – Ne plaši. Život je jedan proces koji ide svojim tokom. Možda sam subjektivan, ali ja sam se tek poslije tridesete počeo osjećati dobro i opušteno. Prije sam stalno bio u nekoj napetosti, u nekoj »frci«. Eto, zato se ne bih mijenjao s nekim od dvadeset godina. Znam koliko sam u tim godinama bio »mulac«, koje sam gluposti pravio i ne znam bih li imao živaca vratiti se u te godine i sve to ponovo proći. Ne bih se volio ponovo vratiti u pubertet.

  Kako vidite svoju budućnost?

  – Pa ako gledam Stonese koji su od mene i Instruktora stariji dvadesetak godina i još uvijek nastupaju, nemam razloga da budem zabrinut za svoju budućnost i budućnost Instruktora. Mi smo prema njima klinci. Glazbenik ne mora nikad u totalnu mirovinu. Možeš pisati pjesme dok god si živ!

  Slušaju li kći i sin vaše pjesme ili im je glazbeni ukus drukčiji?

  – Pa vole oni moje pjesme jer sam im otac, ali sin više sluša Rammstein, a kći ove nove pjevačice.

  Koliko utječete na svoju djecu u životnim odabirima?

  – Puštam ih da sami biraju svoj životni put, nastojim utjecati smo da dobro razmisle o svom odabiru.

  Niste nikad položili vozački ispit. Zašto?

  – Mislim da je to bolje za sigurnost pješaka (smijeh)