Na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku izvedena je predstava »Dama s kamelijama«, nastala u produkciji Tvornice kulture i Kazališta »Hotel Bulić«. Prema glasovitom romanu Alexandrea Dumasa sina, kazališnu adaptaciju napravila je Senka Bulić, koja je ujedno i redateljica ove intimističke duo drame. U ovoj adaptaciji »Dame s kamelijama« izdvojeni su likovi i dijalog Armanda Duvala i Marguerite Gautier te ljubavna drama odricanja od voljene osobe.

  Dumasova »Dama s kamelijama« sentimentalna je, ali vrlo realistična ljubavna priča o nesretnoj i na smrt bolesnoj pariškoj kurtizani Marguerite Gautier, a roman daje i sliku društva u kojemu polusvijet dolazi u dodir s buržoaskim svijetom. U svojoj adaptaciji Senka Bulić usredotočila se na odnos između mladića Armanda Duvala i Marguerite Gautier, koji se razvija u strastvenu i burnu, ali nemoguću i društveno neprihvaćenu ljubavnu vezu.

  Eros i tanatos

U izvedbenom smislu Senka Bulić posegnula je za krajnjim scenskim minimalizmom, što prati i scenografija Tomislava Ćurkovića. U središte kružne konstrukcije prekrivene bijelim tilom postavljen je krevet s »nevino« bijelom posteljinom, a na početku predstave i Marguerite (Senka Bulić) je odjevena u bijelu haljinu koja podsjeća na vjenčanicu (kostimograf je Oliver Jularić). Ta bjelina u kontrastu je s Margueritinom bolešću i neurednim načinom života koji sve više nagriza njeno tijelo.

  Ozračju agonije Bulić suprotstavlja naglašeni eros, koji se u strastvenom zagrljaju mladića i kurtizane bori protiv tanatosa. Na neki način smrt je treći lik ove predstave, koja je zapravo putovanje glavne junakinje prema smrtnom kraju.

  Njeno fizičko propadanje uslijed smrtonosne bolesti izvanjska je manifestacija potpunog duhovnog sloma Dumasove protagonistice koja se pod pritiskom Armandova oca žrtvuje kako bi spasila obraz Armandove obitelji. U posljednjem prizoru Marguerite je napuštena i umire u potpunoj samoći, tijela zgrčena u samrtni hropac.

  Mogućnosti izvedbenih tijela

I u ovoj predstavi Senka Bulić nastavlja se baviti mogućnostima izvedbenih tijela i tjelesnom ekspresijom, posežući opet za idejom »ozvučenih tijela«, kao i za artaudovovskom sinergijom predmeta, tišina, krikova i ritmova. S obzirom na predložak, koji ima melodramatskih elemenata, uporaba mikrofona u »Dami s kamelijama« Senke Bulić više se činila kao smetnja u ovom komadu visoke emotivne koncentracije.

  U ovom slučaju korištenje tehnologije u distorziji glasa i proizvodnji krikova proizvelo je učinak začudnosti i pridonijelo je depatetizaciji sadržaja, no umanjilo je emotivno-psihološko-senzualni naboj među protagonistima.

  Senka Bulić u ulozi Marguerite Gautier iznova je pokazala sugestivnost glasa i glumačke ekspresije, a solidnog scenskog partnera imala je u Stipi Kostaniću koji je ulogom Armanda Duvala utjelovio slijepu zaljubljenost, strastvenost, žudnju i ljubomoru prema voljenoj ženi. Premda je ova predstava rađena prema predlošku iz 19. stoljeća, riječ je o duo drami sa suvremenim senzibilitetom koja otvara pitanje poimanja ljubavi i u današnje vrijeme. Uprizorenju su dali doprinos i dramaturginja Vesna Đikanović, dizajner svjetla Nikša Mrkonjić te Tomislav Ćurković zadužen i za glazbu.