Svi smo mi u jednakim problemima. Glad te kad dođe ne pita da joj pokažeš osobnu. Umjesto da ti jedeš, ona pojede tebe. I jednako joj u slast idu i većinski i manjinski narodi
Tko je trenutačno najomraženija osoba u riječkom naselju Rujevica, što ga mnogi vole nazivati romskim iako u njemu uz Rome žive i Aškalije, Hrvati, Srbi, Bošnjaci…? Svatko tko imalo prati dnevnopolitičku situaciju zemlje u kojoj živi, bez puno razmišljanja izgovorit će ime potpredsjednice Vlade RH, ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić, a sve zbog njezine izjave na temu siromaštva i gladne djece u Hrvatskoj.
Ona ista, koja je, usput rečeno i predsjednica Povjerenstva za praćenje provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma, za razdoblje od 2013. do 2020. godine, bez »puno mislit’« komentirajući postoje li ili ne postoje gladna djeca u hrvatskim školama kazala kako je riječ o djeci najvećim dijelom romske populacije i jednog dijela ljudi koji nemaju državljanstvo u RH, pa im, sukladno tome, kao ni jedna zemlja EU ni Hrvatska ne može dati socijalnu naknadu.
To što se vrlo brzo ministrica Opačić »korigirala«, pokušala pojasniti da je dobro mislila, a krivo se izrazila na Rujevici uopće »ne igra«. Ona je osoba o kojoj se više lijepo ne govori. A nekad jest.
Nikad ne gledaj crno-bijelo
Istog mišljenja je i Sami Jusufi, svojevrsni predsjednik multietničkog i multikulturalnog naselja Rujevica. On misli da je osnovni problem u ministričinoj izjavi njezina neupoznatost s problemom, jer da je, primjerice, bar jednom kad je došla poslom u Rijeku svratila na Rujevicu nikad ne bi izgovorila to što je izgovorila. Zašto? Razlog su ove dvije priče.
Priča prva počinje u dvosobnoj baraci u kojoj živi hrvatska obitelj Kraljić. Četvero djece, od čega troje s posebnim potrebama, majka Romkinja i otac Hrvat preživljavaju bez struje, vode, sanitarija i sa svega 2.600 kuna socijalne pomoći. Kad je Darko Kraljić, otac sedmogodišnjeg Armanda, desetogodišnjeg Ernesta, dvanaestogodišnjeg Luciana i petnaestogodišnje Elizabete nakon 15 godina staža dobio otkaz, sve je krenulo nizbrdo i došlo do onog što se zove »dno dna«.
Moja su sva djeca završila srednju školu ili fakultet. Kćer radi, a dečke ću morati poslati trbuhom za kruhom. I sam sam u mladosti radio u Njemačkoj, igrao nogomet tamo. I dečki su sportski talentirani. Tu nemaju što dočekati. Pazite, nije meni lako ovo reći jer i sam sam bio sudionik Domovinskog rata, borio se za ljepšu i bolju Hrvatsku. Ali, stvarnost je takva. U ovom naselju nije problem to da Romi ne idu u školu. Idu, završavaju je, i to mnogi s izuzetno dobrim ocjenama, ali i nama se događa isto što i ostalim nacijama – nema posla, a kad nema posla, onda ga treba ići tražiti, ma koliko teško bilo odvojiti se od kuće. Svi smo mi u jednakim problemima. Glad te kad dođe ne pita da joj pokažeš osobnu. Umjesto da ti jedeš, ona pojede tebe. I jednako joj u slast idu i većinski i manjinski narodi, kazao je Jusufi te dodao – E, kad bi bar neimaština imala predrasude prema Romima kao neki, nikad ne bi svratila u ovo naselje.
– Mi ne živimo, mi se samo »igramo« da živimo. Pa, je l’ ovo život? Jedino svjetlo u baraci nam je lampa na bateriju i to ako imamo za baterije. Jedini namještaj su nam dva dvosjeda, ormar na kojem je otpalo sve što je moglo, šporet probušen na sve strane i jedna zdjela. Kroz pukotine na baraci za vedrog dana vidiš Cres. Vodu svaki dan u kanistrima nosim od nekog. Peremo se gdje i kod koga stignemo. Tako i robu, ali to je manji problem jer robe ionako baš i nemamo. Po ručak idem svaki dan u pučku kuhinju na Potok. Pješke, da kako ću, pa si možete misliti koliko je topao kad ga donesem kući. Sanitarije? Ne nasmijavajte me. Šuma je naš zahod. Lako mi za dečke, ali moja curica i ja… Igračke? Ma kakve igračke, nemamo mi za kruh, a kamo za igračke i vjerujte mi, zima ide, drva nemamo, gladni smo, nikog nije briga za nas, ne znam koliko ću još sve ovo izdržati. Da mi nije djece, ne bi ni mene već odavno bilo, kroz suze priča Mirema, a mala Elizabeta je grli govoreći – mama, bit će bolje, ja ću biti kuharica i svima ću vam kuhati. Nećemo onda biti gladni.
Nema posla, nema kruha
Romska obitelj Jusufi živi kao i svaka druga prosječna hrvatska obitelj. Hamzo je nakon višegodišnjeg, kako reče – gubljenja vremena na burzi rada Lijepu Našu zamijenio Njemačkom. Radeći na »baušteli« osigurava dostojan život svojoj sedmeročlanoj obitelji – supruzi, kćeri i četvorici sinova.
– Imam petero djece, od 2 do 8 godina. Nisam više mogao čekati i odlučio sam otići sreću potražiti negdje drugdje. Nije lako, normalno da nije, ali bolje je sve nego biti gladan. Zasad im ništa ne fali, osim oca, ali tako je kako je i samo nek’ je zdravlja. Kući dolazim dva puta u šest mjeseci jer i putovanje je veliki trošak. Nedostaju mi klinci, supruga, ali kad imaš cilj, kad znaš koliko ljudi ovisi o tebi, jednostavno stisneš zube i guraš dalje. Čuo sam ministričinu izjavu. Reći ću samo da je život nekome život, nekome preživljavanje, zaključio je Hamzo.
Pečat ovom putovanju Rujevicom, izazvanom bespućima nespretnosti složenim u ministričine riječi završit ćemo molbom svima onima koji ćute siromaštvo, koji znaju da se danas glad događa nekome, a sutra možda svakome od nas, da siromaštvo ne bira ni tko smo, ni što smo da ukoliko mogu pomoći u hrani, odjeći, obući, ogrjevu, namještaju, smještaju, lijepom riječi ili savjetom nazovu obitelj Kraljić na 097 6197115. Isto vrijedi i za ministricu.
