Iako je kultura takva da se iskustvo čovječanstva uglavnom iščitava kroz muškarce kao protagoniste, ja vidim ženu kao nositeljicu radnje. Mislim da je za glumice pravo osvježenje kad mogu igrati likove koji odstupaju od stereotipa
Jedanaest godina spisateljica Tena Štivičić živi i radi u Londonu. Lagodnu poziciju zagrebačke uspješne dramatičarke ona je zamijenila nesigurnim i neizvjesnim životom. Jer, europske metropole nisu meka za umjetnike-strance, pogotovo kad je riječ o piscima izvan svog jezika.
Nakon premijere, »Tri zime« ostat će – gotovo svakodnevno – dva mjeseca na repertoaru National theatrea. Šest je pretpremijernih izvedbi, a onda ide takozvani »press night«, za novinare i kritičare. Pravilo je da kritičari nikad ne dolaze prije dogovorenog »press night« termina, makar ponekad premijerne izvedbe igraju i dva tjedna. One se ipak još uvijek tretiraju kao proces rada, iako su pred publikom.
Iz godine u godinu Tena Štivičić gradila je autorski status u inozemstvu i kod kuće – njeni uspjesi dokaz su nespornog talenta i hrabre osobnosti – jer sve njene drame posljednjih godina najprije su izvedene u inozemstvu, pa tek onda u Hrvatskoj. A jedna i dalje čeka svoju hrvatsku premijeru.
Najnoviji uspjeh, ujedno i najveći do sada, drama je »Tri zime« koja će početkom prosinca biti praizvedena u u National Theatreu u Londonu.
Dok je tekst pisala na hrvatskom jeziku, naslov drame je bio »Zime ili što se dogodilo s bršljanom«. Bilo je to prije tri godine kada je, nekako paralelno, počeo nastajati i tekst na engleskom, a onda se – nakon zanimanja za izvedbu u Londonu – autorica okrenula isključivo jeziku na kojem će njen dramski tekst biti izveden. Takav uspjeh jednoga hrvatskog autora nije zabilježen na ovim prostorima, pa je nadolazeća praizvedba teksta Tene Štivičić bila povod ovom razgovoru.
– Radnja predstave događa se u Zagrebu pa je logično da sam svoje likove željela čuti na jeziku u koji su smješteni. Dogodi se specifičan jezično-asocijativni tijek koji ponekad spontano odvede dramsku situaciju u novom smjeru.
Kad sam završila grubu verziju ove drame s mnogo lica znala sam da za njeno postavljanje trebam veliko kazalište. A nema ih mnogo. Obratila sam se Howardu Daviesu koji je (na neki način) kućni redatelj u National Theatreu, volim kako radi i zato sam mu ponudila tekst na čitanje. Howard je redatelj koji često radi nove komade, a režirao je i mnoge ruske drame, među ostalim i scensku adaptaciju filma »Burnt by the Sun«. Imala sam osjećaj da će ga i tema, a i senzibilitet ove drame zaintrigirati. On je dramu odnio u National Theatre. Svaki tekst u Nationalu prolazi fazu razvoja i niz instanci prije nego li ga stave na program. Negdje u veljači drama je dobila termin praizvedbe.
Drama o obitelji
Koliko je vremena prošlo u doradama, brušenju teksta prije samih proba?
– Otprilike godinu i pol od moga prvog susreta s redateljem do datuma premijere. Redatelj, kućni dramaturg i ja radili smo na kondenziranju teksta, zatim je išlo prvo čitanje s glumcima, pa onda finalna verzija teksta.
Prva dva tjedna bila sam stalno na probama. Sad odlazim rjeđe, ali ću im se priključiti pred kraj. Nastojala sam dovesti tekst u takvu formu da ne bude dodatnog rada. Ali kad predstava počne »ustajati na svoje noge« – uvijek treba nešto polirati. No, tako bi to moglo u nedogled! Uvijek mislim da bih još nešto mogla promijeniti, doraditi. Zato treba naći pravi trenutak i završiti s tim.
Jeste li zadovoljni izborom glumaca i njihovim usvajanjem situacija u vašem tekstu?
– Glumci su uglavnom redateljev izbor. Većina od njih 17 su iskusni i poznati kazališni i televizijski glumci u Britaniji i, koliko sam vidjela u prva dva tjedna proba, jako su dobri. Kontekst u koji je drama smještena – dakle Zagreb tijekom zadnjih sedamdeset pet godina – njima je stran, što je možda za glumce pomalo zastrašujuće, ali je i izazovno.
No drama nije o povijesti zemlje. Drama je o obitelji, prvenstveno o ženama u jednoj zagrebačkoj obitelji kroz četiri generacije. One su protagonistice događaja jer, iako je kultura takva da se iskustvo čovječanstva uglavnom iščitava kroz muškarce kao protagoniste, ja vidim ženu kao nositeljicu radnje. Dakle, mislim da je za glumice pravo osvježenje kad mogu igrati likove koji su nositeljice radnje i odstupaju od stereotipa.
Doduše, ne bi bilo fer reći da su muški likovi zapostavljeni, dapače, mislim da će glavni muški lik publici vjerojatno biti najdopadljiviji. No, hoću reći to da u kompleksnim likovima glumci uživaju i vrlo brzo nađu neku udicu, a politički kontekst se lako objasni.
Golema mašinerija
Za spisateljicu je uvijek nezahvalno da sama objašnjava o čemu je drama, ali moj je prvi interes bio istraživati kako su se razvijali i mijenjali ženski glasovi i ženska svijest unutar četiri generacije jedne obitelji, a na što je, naravno, velik utjecaj imao naš specifičan društveno politički-kontekst.
Probe do premijere traju šest tjedana, a glumci su tu po cijele dane – potpuno posvećeni probama.
Jeste li razgovarali s članovima autorskog tima, upoznali ih pobliže s okružjem u kojem se originalno događa drama?
– Redatelj je vrlo iskusan umjetnik i – s obzirom na dug rad u teatru – ima nekoliko ekipa autora s kojima surađuje. Upoznao me sa scenografom i kostimografom – razgovarali smo o Zagrebu, gledali smo fotografije, na zidu naše pokusne dvorane trenutno su obješene fotografije Toše Dapca i fotografije moje obitelji i prijatelja u njihovim stanovima tijekom minulih desetljeća. Redatelj i scenograf bili su u Zagrebu, pokušali su, kroz razgovore s ljudima i pogled na arhitekturu, atmosferu, interijere, osjetiti senzibilitet drame.
Kako teku pripreme po pitanju propagande samog teksta i što to iziskuje od Vas kao autorice?
– National Theatre je golema mašinerija i tu pisac ne treba ni o čemu brinuti – sve je uhodan proces i zna se tko što radi. Kazalište je već prije šest mjeseci najavilo da će raditi tekst »Tri zime« – tada su napravljeni plakati i leci – prije mjesec dana izašla je podjela, propagandni odjel radi na medijskom predstavljanju, a svaki naslov ima ekipu koja provodi kampanju – medijsku, web ili neku drugu. Preda mnom su dva intervjua, a bit će ih još.
Praizvedba je pred vratima, najavljena je za 3. prosinca – znači li to da je vaš posao na ovom tekstu gotov?
– Trenutno sam prilično umorna. Ja većinu vremena provodim sama sa sobom, u svojoj maloj radnoj sobi i za mene su prvi dani proba iscrpljujući već i zbog same činjenice da osam sati komuniciram i koncentrirana sam na dvadesetak ljudi, na njihove energije i njihova pitanja. Prvi dani proba znače propitivanje svake replike, njenog podteksta, konteksta, intencije i aktivnog smjera, što zahtijeva jednu specifičnu koncentraciju. A što se tiče finalizacije samog teksta, dramski je priveden kraju, ali trenutno radim na verziji teksta za izdavača, jer će i ova drama, kao i prethodne, biti tiskana u Nick Hern izdavačkoj kući.
Pisci iz malih kultura
Kažete da uvijek paralelno radite na nekoliko projekata. Je li jedan od njih scenarij po kojem će Danis Tanović raditi svoj novi film?
– Da. Scenarij po mojoj drami »Invisible«, koja je izvedena 2011. u Velikoj Britaniji, no u Hrvatskoj nije nikad doživjela izvedbu, napisala sam za produkcijsku kuću »Good Films«. Danis Tanović će režirati. Filmski svijet je krajnje nepredvidiv, a nezavisni film opstaje zaista uz pomoć trikova, ali nadam se da ćemo snimati sljedeće godine.
U hrvatskim medijima je vijest o vašem tekstu na daskama National Theatrea u Londonu primljena kao prvorazredan uspjeh.
– Od mog prvog boravka u Londonu zaljubljena sam u to kazalište. Na njegove četiri scene svakoga dana igra nekoliko naslova, a događa se uvijek još nešto – koncerti u foyeru, izložbe… NT ima vrlo aktivnu knjižaru u kojoj ljudi provode mnogo vremena, a tu su i restorani, kafei. National Theatre sam uvijek doživljavala kao hram – tu sam gledala neke od najljepših i najboljih predstava u životu! Upravo sam prije nekoliko dana gledala predivnu dramu spisateljice Rone Munro, trilogiju o škotskim kraljevima – James I., II. i III.
Suvremena nova drama strane spisateljice, pisana na engleskom je zapravo rijetkost. Ali uspjeh za dramu je upravo taj što je radnja smještena u zemlju za koju je interes limitiran. Pisci iz malih kultura osuđeni su na to da ih se na međunarodnoj pozornici primijeti uglavnom tek onda kad se u njihovoj maloj zemlji dogodi neka humanitarna katastrofa, ili se ljudska prava monumentalno prekrše. Kad njihov glas biva ušutkan ili kad treba malo »pojasniti« okruženje koje puni minute na večernjim vijestima.
Daleko od toga da su u Hrvatskoj ljudska prava na sigurnom, ali ona trenutno ne kotira osobito visoko u svjetskim »current affairs«. Osim ako nije riječ o plažama ili ratnim zločincima. To je za mene velika stvar jer je već to dokaz da je drama probila neku vrstu staklenog zida koji je česta prepreka piscima izvan njihova prvobitnog staništa.
