Ideja da Kastav ugošćuje umjetnike nije nova – ovaj gradić na brežuljku ponad Kvarnera desetljećima je otvoren umjetnicima, koji su tu stavljali i postavljali svoja djela na uvid publici. Kastavski festival gitare pročuo se nadaleko, Kastafsko kulturno leto kroz svoju povijest ugostilo je umjetnike najrazličitijih profila, a brojne izložbe oživjele su i likovnu scenu.

  Slikarica Marija Lanas, Ekvadorka s američkom adresom, stigla je u Kastav po preporuci Edine Selesković. Nije znala što je očekuje u Hrvatskoj, »guglala« je Kastav i shvatila da se radi o gradiću bogate povijesti. Za izložbu u crkvi Svete Trojice, napravila je seriju novih radova – ulja na platnu – namjeravajući ih izložiti, obogaćene pričom o njihovu nastanku. Priča nije ni malo romantična, iako su slike prepune vedrih boja. U Ekvadoru ljudi vjeruju da žarke boje mogu otjerati sve što je loše, a Marijine su slike nastale u vrijeme dok je sjedila uz člana obitelji koji je primao kemoterapiju. Dok je tekućina medikamenta, kap po kap, utjecala u njegove žile, u Marijinoj je svijesti nastajala slika koja je bila njena molba za ozdravljenje… S tim je radovima stigla u Kastav, a izložba je nazvana »Odvajanje&spajanje«. Živopisnim slikama ona se željela odvojiti od svoje svakodnevice i spojiti s nekom drugom sredinom, kojoj će prenijeti optimizam i vedrinu svoje prirode. Jer, Maria Lanas je takva: vedra, optimistična, temperamentna, puna ideja i želje da ih provede. U Kastvu je shvatila da za sve to ima sugovornike!

Priča

– Često putujem i vidjela sam mnoga lijepa mjesta na ovom našem planetu, ali u Kastav sam se – zaljubila. Neplanirano i neočekivano! Jer sve što mi se ovdje dogodilo za dva tjedna teško je opisati! Došla sam da pokažem svoje slike, a odlazim s toliko različitih iskustava da bi se ova priča, uvjerena sam, mogla nastaviti godinama, kaže nam Marija Lanas, s kojom sjedimo nakon otvorenja izložbe, na kojoj su – uz njene radove – na zidovima crkvice Svete Trojice izloženi i crteži/kolaži polaznika njene radionice.

  A ti mali crtači pripadaju Skupini za rano učenje engleskog jezika, koja u Kastvu djeluje od 2010. godine. Radi se o cjelodnevnom vrtiću za djecu uzrasta od 3 do 6 godina, koji rade pod mentorstvom dviju odgojiteljica, specijalizantica Montessori metode koju su diplomirale u SAD-u.

  Kada su doznale da će slikarsku radionicu njihovoj skupini djece održati umjetnica iz SAD-a, odgojiteljice su shvatile da je to način da se djeca više otvore prema jeziku. Pogotovo kada je Marija Lanas rekla da uz svaku sliku ide i priča.

  – Ovako mala djeca rado crtaju i točno znaju što su nacrtala, samo mi odrasli to nismo u stanju prepoznati. Jedan mi je dječak rekao da je nacrtao dinosaura – pokazujući mi papir na kojem je bio samo krug: To je jaje, a u njemu je dinosaur! Poticala sam djecu na razgovor, na priču, željela sam čuti njihovo objašnjenje, kao što su i oni vrlo pažljivo slušali mene kad govorim. Uskoro se među nama otvorila komunikacija, njihovo pasivno poznavanje engleskog postajalo je sve aktivnije, a ono što nisu znali reći pitali su stariju djecu ili crtali, pokazivali, služili se rukama i nogama, kaže Maria Lanas, koja je željela svoju slikarsku radionicu održati na neku kastavsku temu.

Mačke

Čim je došla u gradić, uočila je da ispred svake kuće sjedi poneka maca, pa je smatrala da će to biti bliska tema i malim Kastavcima.

  – Rekla sam odgojiteljicama da nećemo kupovati materijal za rad – koristili smo sve što smo već imali u likovnom kutiću – papir u bojama, karton, boje, flomastere. Djeca su odmah prionula radu, sve što vidite na njihovim crtežima naslikali su sami, ja sam im samo pomogla da priljepe neke papirnate objekte koje smo izrezivali i dodavali na slike s njihovim crtežima. Zapanjila me njihova upornost – tri i pol sata nitko nije pokazao da želi prestati crtati… Naravno, mogućnosti djece ovise o uzrastu – oni stariji vrlo su dobro znali što žele nacrtati – a pokazivali su i želju da pomognu mlađima! Ukratko, bilo je kreativno, radno i zabavno, a zajednička izložba bila je naprosto logična posljedica našeg rada.

  Ali to nije sve! Kad su djeca shvatila da mogu komunicirati na engleskom, otvorila su se i sad već napreduju veliki koracima. Shvatili su čemu služe te engleske riječi koje prepoznaju u govoru svojih odgojiteljica, a do sada su samo bile nazivi stvari i pojava koje ih okružuju. Odmah sam došla na ideju da povežem kastavsku grupu djece s jednom školom u Washingtonu, koju pohađa moj nećak. Već sam razgovarala s pedagozima u SAD-u i oni su spremni na komunikaciju preko Skypea.

Razglednica iz Kastva

– Za početak, željela bih oživjeti jedan sasvim zaboravljen način komunikacije: pisanje razglednica. Danas je sva komunikacija elektronska, a meni se čini da bi djeci u Kastvu, kao i njihovim američkim vršnjacima, bilo zanimljivo napisati, pa možda i oslikati razglednicu, napisati rukom tekst, adresu, zalijepiti marku i odnijeti tu razglednicu na poštu. A kako će im tek biti drago kad prime takvu razglednicu od svojih Skype prijatelja iz Amerike! Mislim da za ovu djecu još nije kasno da se vrate tradicionalnim načinima komunikacije. I prirodi. Imaju sreću što žive u prekrasnom okruženju, nadomak šume, polja, u kućama s vrtovima… A sve u mediteranskoj klimi, u kojoj rastu biljke različitih podneblja.

  Svakodnevno sam šetala Kastvom, upoznala svaki kutić, zagledala u vrtove, vidjela što sve ljudi uzgajaju i – oduševila se. U mnogim sam dvorištima vidjela kaktus, koji se upravo ovih mjeseci okrunio plodom. Ovdje je sasvim nepoznato da se taj plod jede, a u Americi je to vrlo skupo voće – prodaje se na komad!

  Poslužila sam plod kaktusa na način kako ga mi spremamo i svi su se oduševili! Moji kastavski prijatelji meni su otkrili neka svoja jela, pića ovoga kraja, ali i divne pejzaže, najljepše zalaske sunca i poglede na Kvarner… Kao što sam vam rekla – zaljubila sam se u Kastav i želim tu vezu održati. I vratiti se, dakako!