Dok je francuski film na lanjskom Cannesu protekao u znaku neo-boemske osovine Triet-Peretjatko i njihovih političkih burleski koje prizivaju novovalovske duhove Jacquesa Roziera, ovogodišnje cannesko izdanje više je bilo fokusirano na njegovu naturalističku školu, kao evidentni odgovor na lanjski trijumf Kechicheova »Adelina života«. Taj odmak prema filmskom naturalizmu upakiran u dobro znanu real-life estetiku u svom opsesivnom rovarenju po životima »običnih« odnosno »stvarnih« ljudi, tek je dobro zakamuflirani shizofreni francuski akademizam za izvoz, kojem očito nije mogao odoljeti ni programer Zagrebačkog filmskog festivala uvrstivši njegove najrazvikanije autorske izdanke – Celine Sciammu (»Bande de filles« aka »Djevojke« koje su doduše došle na ZFF s pečatom jednog od konkurenta za Lux nagradu koju dodjeljuje Europski parlament) te autorski trio Marie Amachoukeli, Claire Burger & Samuel Theis, čiji se »Party Girl« u nedjelju prikazuje u riječkom Art-kinu u sklopu gostovanja ZFF-a (autori su u Cannesu osvojili Zlatnu kameru za najbolji debitantski film).

  Da su kojim slučajem ta dva filma zamijenila nazive, sve bi praktički ostalo isto. Samo što je »cura« iz »Partijanerice« babac određenih godina (»glumi« je autorova majka) koji i dalje nastavlja karijeru klupske »entreneuse«, iako joj je menopauza već zakucala na vrata života, ne izlazeći iz svojih izazovnih minjaka i štiklica, dok njen provincijski »bande de filles« korpus manje više slijedi modne diktate posjetiteljica naših turbofolk klubova (razlika je tek u glazbenom ukusu, jer je »Party Girl« zapravo istoimeni hit Michelle Gurevich alias Chinawoman koju naša junakinja naprosto obožava). No dok Theis & Co. u koketiranju s estetikom direktnog filma brže i lakše osvajaju naša srca, za što je prvenstveno zaslužan loachovski lik rudara, inače junakinjine stalne mušterije, koji je odluči zaprositi, Sciamma nikako da dopre do duša svojih tamnoputih heroina i vječno ostaje na sterilnoj distanci, igrajući na narativne i sociološke klišeje začinjene ‘world cinema’ estetikom.

 

 Onirični antidot

Naravno, »Party Girl« je tek još jedna priča o tome kako brak i njegovi buržujski okovi u stvari guše i zatiru slobodu, iako nam baš nije posve jasno zašto je u snimanju filma sudjelovalo čak tri autora. Valjda zato da bi dvoje malo zadrijemalo dok treći režira. A takav film bi jedan Mike Leigh snimio za pola sata, samo što bi se njegova Angelique zvala Cynthia Rose. No barem su se potrudili da im publika ne zaspi, opijena njihovim tužnim naturalizmom u lorenskoj ničijoj zemlji. Na sreću, Cannes je ponudio i halucinantno onirični antidot tom vrištećem naturalizmu – s facama poput sumanutog Brune Dumonta i njegove genijalne TV serije »P’tit Quinquin« prikazane u formi dugometražnog filma transformiranog u sjevernofrancuski »Twin Peaks« (Dumont je doduše rođeni Belgijac ali češće snima u Francuskoj), te bajkovito neodoljive Pascale Ferrain (»Bird People«). Na te genijalne komade, programeri ZFF-a ostali su posve ravnodušni.

  Tamo gdje recimo Christophe Honore u osuvremenjenoj i krajnje erotiziranoj adaptaciji Ovidijevih »Metamorfoza« postavlja njegove mitološke junake u naturalističke pejsaže francuske provincije, pa Jupiter postaje naočiti kamiondžija, Europa je učenica koja markira s nastave i ukrcava se u njegov kamion parkiran na praznom nogometnom igralištu, Narcis je skejter, a Orfej vjerski fanatik – Ferrain će se s naturalističkog teritorija naglo prebaciti na onaj bajkovito fantastični, pretvorivši zamahom nevidlijva čarobnog štapića lik mlade sobarice Audrey (neodoljiva Anais Demoustier) u vrapca koji uz zvuke Bowiejeve »Space Oddity«, pokreta ležernih poput kista u ruci japanskog slikara, lebdi nad pariškim aerodromom Roissy, voajeristički ulazi u hotelsku sobu koju je netom pospremila i pokušava se othrvati svim mogućim zamkama. Njena se transformacija u vrapca promatra u diskursu socijalne metafore, dok ona napušta prekarijatnu svakodnevnicu i »izlazi iz života«, lebdeći nad vlastitim dilemama da bi ih mogla promatrati iz posve drugog ugla.

 

 Ljudi u tranzitu

Slični »izlazak iz života« dogodit će se američkom inžinjeru Garyju (Josh Charles) koji je boravio u toj istoj sobi luksuznog aerodromskog hotela, inače pripadniku sve brojnije kaste uspješnih poslovnih ljudi koji žive u stresu vječnog tranzita, jet-lega i antiseptične frenetičnosti aerodromskih terminala (otud i naziv filma »Ljudi ptice«), nakon što je putem Skypea ženi onako hladno najavio da se ne rastaje samo od nje, već i od starog poslovnog života, odustavši od planiranog leta u Dubaj koji će zauvijek zapečatiti njegovu uspješnu karijeru. Okrenuti novu životnu stranicu i krenuti ispočetka. Osloboditi se od odgovornosti, dosade i očekivanja. Zato se pasivni otpor Garyja i Audrey nimalo ne razlikuje. No, iako autoričina ne-mjesta ponešto duguju sociološkim prosedeima Angele Schanelec (»Orly«) i Claire Simon (»Gare du Nord«), njen je prosede puno bliži filmovima o ultramodernim alijenacijama poput »Izgubljenih u prijevodu« Sofie Coppole i »Be With Me« Erica Khooa, ali i Murakamijevim osobenjacima (promatrati lik japanskog slikara koji crta različite figure vrapca u maniri starih majstora).

  Ali želja za emancipacijom njenih protagonista koji se odlučuju na bijeg još uvijek je previše odvojena od stvarnosti, pa autorica ostavlja gledatelju da sam kompletira priču. Ostaju tek pritisak, ludilo i usamljenost. O takvim prilično banalnim filmskim temama Ferrain je snimila veliki mali šarmantni film. Svjesna da je bolje vrabac u ruci. I to zato jer filmskoj umjetnosti pristupa prokleto sigurno. Zadržimo li se na sociološko ornitološkoj sferi, za sobaricu s perjem vrapca (»Bird People«) gubitak slobode znači prekarijat, a za stripericu s perjem ocvalog flaminga (»Party Girl«) gubitak slobode znači brak.